Гост аутор : razmisljam
Бакица, типична комшиница из краја заглављена у неким прошлим временима, забрађена, у дебелој ручно плетеној прусли, како би рекли моји на салашу, истрчала је из своје авлије у хладан и влажан сумрак, јер јој је зафалила нека ситница из оближње продавнице. Пред улазом је на трен застала, уредно изула црне кожне натикаче и само у вуненим чарапама закорачила унутра.
gošća autorka: Radmila Ercegovac
Bio je kraj sveta i vladala je velika glad. Njih dvoje su bili potpuno sami i gotovo hermetički zatvoreni u toj kolibi već više od nekoliko dana. Nisu znali kakvo je stanje napolju, ali pretpostavljali su da je i ono malo preživelih u međuvremenu pomrlo. Tih dana svuda po selima i gradovima zavladala je glad.
autorka fotografije: Nina Đurđević
... I, tako... ponudite čoveku da napiše naučni blog, on prihvati, a posle bi da satiriše na nevažne teme... pardon ‒ sporedne, ali važne...
Gost-autor: mozzart89
Pokrenut ovim napisom (i sličnima), rešio sam da i sam smislim jednu sportsku vest i stavim je u budućnost. Možda je bilo bolje da sam sačekao taj dan (nije daleko) pa da onda objavim, ali i ovako mi je interesantno.
Sve je, naravno, izmišljeno; a ako postoji neka sličnost sa stvarnim likovima i događajima ‒ namerna je.
* * *
EKSKLUZIVNO: MIHIN DŽOKER ZA UTAKMICU SA HRVATIMA
(Beograd, 16. mart 2013; ****)
gošće autorke: Pobunjene čitateljke*
tekst u celosti prenesen sa portala bookvica
Uvodna reč
Januar na domaćoj kulturnoj sceni iz godine u godinu obeleži događaj koji nekima donese, za praznično razdoblje karakteristične, razloge za slavlje, a većini momenat otrežnjenja. Radi se o dodeli NIN-ove nagrade, nakon koje slave dobitnici i zasad manji broj dobitnica, dok mnogi dobijaju malo jasniju sliku o tome kakvo je stanje na našoj književnoj sceni. Ova godina mogla bi da bude izuzetak, u tom smislu što je svaki od preseka donosio poneko iznenađenje, a u najužem izboru je ostalo šest romana, od kojih su četiri napisale žene, što je presedan vredan pohvale. Naime, žene čine, ako ne i veći deo, onda svakako polovinu čitalačke publike. Žene su sve aktivnije i kao autorke književnih dela, te bi ova vrsta presedana, i za neke iznenađujuća zastupljenost književnica u najužem izboru, trebalo da bude stalna praksa.
No, pre nego što damo svoj osvrt na romane koji su svoje mesto našli u najužem izboru, zadržale bismo se kratko na brojkama i, zašto to ne reći, započele bismo taj proces trežnjenja i pre same dodele. Ovogodišnji spisak pristiglih romana brojao je dve stotine naslova. Za teritoriju naše zemlje to je izuzetno veliki broj, koji poziva na pitanje odnosa kvantiteta i kvaliteta. Prvi presek doneo je i prva iznenađenja, a ona nisu izostala ni u najužem izboru. Od šest naslova među kojima će se birati pobednik ili pobednica, najmanje tri su se u najužem izboru našla kao potpuni autsajderi, dok su očekivani favoriti trku završili u prvom preseku. To je s jedne strane dobro, jer se otvaramo ka mladim autorima i autorkama, i naizgled prestajemo da se držimo nekog ustaljenog načina razmišljanja kada je književnost u pitanju. S druge strane, napredak u poetičkom smislu jedva da je vidljiv, pa je tako došlo samo do smene imena, dok su teme i pristupi manje-više ostali isti. Tu je zatajila kritika. Odavno već ona u Srbiji ne funkcioniše onako kako bi trebalo. Profesori štite studente, urednici svoje pulene, marketing je agresivniji nego ikad, a publika okrenuta tradicionalnim medijima retko kada ima želju i volju da se okrene nečem novom.
Kao i ostali kojima je književnost bitna, i mi s nestrpljenjem očekujemo Dan D(odele). Iz naše perspektive gledano, romani koji dođu do najužeg izbora moraju ponuditi publici nešto novije i kvalitetnije u odnosu na prošlu godinu. Nama je stalo da vidimo sklad između forme i sadržaja koji uspeva da se održi do kraja romana. I najvažnije, s obzirom na dominantna ideološki konzervativna podvaljivanja, stalo nam je da romani koji se nađu u ovom najužem krugu posreduju jasne i za savremeni trenutak relevantne poruke.
Slavka Vlalukin
Tadić je kazao da je politikom uvažavanja tuđe patnje i odavanja poštovanja tuđim žrtvama moguće na međunaordnom planu sticati kredibilitet za vođenje nacionalne politike.
gost autor: drzurin otac
U avgustu, na kraju ljeta, poslije dugog čekanja začauriše se Ljaljove svilene bube.
Danima prije toga suludo je duvao istočnjak i po svu noć „gorio“ mjesec na nebu. Ljeto je bilo na izmaku, a on nikako da prestane sjati. I Makavejski praznici su već bili došli i prošli, ovršilo se i na gumnu zazelenjela nova, mlada trava, a djeca su i te kao i prethodnih godina prerano ušla u bostan, pa i sve drugo je htjelo da bude ko što je oduvijek bilo – jedino Ljaljove svilene bube nikako da se zapredu!
Kasno zapaćene, zarovašene u mrkozelenoj masi dudovog lišća koje je ležalo na dnu uobručenog dolapa, čitavog ljeta su pucketavo jele i šumjele poput podzemne vode...
Tekst koji sledi nije napisao Radoje Veliki Domanović.
Ako nađete bilo kakvu sličnost sa gore pomenutim nenadmašnim satiričarem i majstorom opisa stvarnosti, znajte da to nije nimalo slučajno.
Ne poznajem, naime, nijednog blogera koji se rodio ili koji živi bliže legerdanom Ovsištu od mog blogokolege koji se predstavlja kao gedza.73.
Ovo je njegov tekst a ja sam malo ljubomoran što ne uspevam da napišem ništa slično:
Pao sistem
Srbi snivaju. Ni manje, ni više od drugih naroda. Možda imaju drugačije snove? Ko bi ga znao.
gošća autorka: Ivana Radović
Umro je tata. Niko mi nije rekao. Valjda su mislili da neću primetiti odmah. Baba je plakala. I tetka je plakala. Poslali su nas kod komšinice. Brat mi je rekao kako možeš da se smeješ kad ti je umro tata. Tetka Lepa je rekla nije.
Mama je bila u crnom. Nosila je cveće. Pitala sam šta će ti cveće. Rekla je da nosi tati u bolnicu.
Ma kakav (crveno-) crni dijalog u društvu!
Samo polilog. I unutrašnji monolog.
To može.
Dijalog nikako ne dolazi u obzir.
Jer, išao bih i ja u Zagreb, ali ne smatram sebe intelektualcem.
A i odbijam da raznosim čvarke po Dedinju.