Moj gost: Mr. Loader:
Fizički napad na Velimira Ilića tokom skupa u petak, u Knez Mihailovoj ulici, kao i sve ono što se zatim dešavalo već je dobilo znatan prostor u medijima, kao i po forumima. Ipak, čini se da bi trebalo kazati još ponešto.
Kao prvo, nesporna je stvar da se bezrezervno mora osuditi napad na lidera jedne stranke i da u ovom slučaju, kao i u svim drugim sličnim, napadač mora biti primereno i bez odlaganja kažnjen, po zakonu. Ovo društvo ne sme da bude društvo nasilništva i bezakonja, gde se politička nezadovoljstva rešavaju ugrožavanjem nečije bezbednosti. Kad je u pitanju (bilo koji) lider političke organizacije, to ima još veću težinu, jer napad na tu ličnost jeste u neku ruku napad na sve koji podržavaju ideje te organizacije. Napokon, to je napad na slobodu mišljenja i izražavanja. Kratko i jasno – postoje društveni mehanizmi koji treba da obezbede da se neslaganja po određenim pitanjima rešavaju isključivo kroz civilizovan dijalog.
Zato što
Posle jela krenuše kroz šumu, vodeći konje za sobom, da se još malo odmore. Izbivši na put oni uzjahaše. Kju belca, a devojke vilenjačkog prugastog pastuva.
Vilenjak pogleda u nebo. Nad njima su se navukli preteći crni oblaci. Pokrivali su čitavu površinu neba, dokle god je oko dosezalo. On obode Grona i reče saputnicama:
- Moramo naći neko prenoćište sa krovom nad glavom. Noćas će sigurno padati kiša. -
Un ćutke potera Torora, ne znajući šta da kaže. Frija joj se pridruži u tom ćutanju, jer ni ona nije imala nikakvu predstavu o tome gde bi mogli da provedu noć.
Marš odatle...gubi se...pobegao sam ne osvrćući se! Zadihan, zaustavio sam se tek pošto sam zašao za ćošak zgrade. Jedva sam dolazio do daha, kese koje sam vukao sa sobom, otežavale su mi trčanje a i umor, iscrpljenost, hladnoća i glad! Seo sam na zaleđenu travu, ne, nisam zaplakao, suze su davno ishlapile iz mojih očiju.
U početku me bilo sramota, osećao sam da mi se obrazi žare, srce mi je dumbaralo u grudima kao da hoće da iskoči iz njih. Devetodnevna glad je odnela pobedu! Iako je bilo tri posle ponoći, uplašeno sam se osvrtao oko sebe. Bio je to moj prvi kontejner!
gost autor: drzurin otac
Još uvijek pamtim jedno dugo, dugo putovanje vozom od Splita do Skopja u sada već davnoj 1963.godini, a neposredno nakon zemljotresa koji je početkom avgusta zadesio Skopje...
… sa ove razdaljine …
Probudio sam se kasno iako više nisam bio živ. Sa ove razdaljine, i kada sam bio, ne sećam se da sam ikada rano bio budan, pre nekako pod budnim nadzorom.
Mene me nema ovih dana jer mi se racunar, nazalost preselio u vecna lovista. Crkle i maticna i procesor. Posto je neizvesno kada cu ga popraviti - nema me...
Nego, nisam htela o tome. Imam stvarno VEEEELIIIKOOO zadovoljstvo da ponovo ugostim jecinuimisinu mamu, koja zeli da podeli sa vama....
Ma, nek vam ona kaze.
Drage moje blogokolege,
08. februara 2011. godine, zahvaljujući našoj mlekac, objavila sam blog o ni malo prijatnom događaju koji se desio mojoj ćerki, pod nazivom Pripremite maramice.