U Pilicu je živeo neki učitelj tako snažne mašte da je, dok čita molitve prekriven šalom i molitvenim kaiševima, bio u stanju da zamisli kako ima snošaj i doživljava ejakulaciju. Bogohulna sekta je to smatrala tako velikim podvigom da ga je izabrala za svog glavara (I. B. Singer: Rob)
Zovem se Isak. Jevrejin sam, naravno. Poreklom iz Poljske, emigrirao sam u SAD uoči Drugog svetskog rata. Dobitnik sam Nobelove nagrade za književnost, jer kažu da sam, kao pisac, „mag poetske reči, pripovedač maštovitog nerva, tanani slikar drevnih jevrejskih običaja, mitova i legendi, hroničar gorke sudbine svog naroda".gost autor: drzurin otac
Još uvijek pamtim jedno dugo, dugo putovanje vozom od Splita do Skopja u sada već davnoj 1963.godini, a neposredno nakon zemljotresa koji je početkom avgusta zadesio Skopje...
Mene me nema ovih dana jer mi se racunar, nazalost preselio u vecna lovista. Crkle i maticna i procesor. Posto je neizvesno kada cu ga popraviti - nema me...
Nego, nisam htela o tome. Imam stvarno VEEEELIIIKOOO zadovoljstvo da ponovo ugostim jecinuimisinu mamu, koja zeli da podeli sa vama....
Ma, nek vam ona kaze.
Drage moje blogokolege,
08. februara 2011. godine, zahvaljujući našoj mlekac, objavila sam blog o ni malo prijatnom događaju koji se desio mojoj ćerki, pod nazivom Pripremite maramice.
Evo, kako kaze Anonimni_autor, bas prigodnog dela za danasnji praznik. U prevodu, poslednji deo ove glave.
Pred jutro naiđe oluja koja samo što nije rasturila Gvildinu krovinjaru. Grom rascepa jedno od dva drveta na malom ostrvu, na svu sreću ono koje je bilo malo dalje od kuće. Tu Angarada dobi histeričan napad straha. Tvrdila je kako je moćna veštica kao Gvilda mogla u sebi da baci prokletstvo na njih dve, još dok su se tukle sa njom, i da će im sada nebo zaista pasti na glavu.
Frija se, na te reči, zaceni od smeha, što donekle smiri njenu novu prijateljicu. Ipak joj je dopiralo do pameti kako se jedna vila bolje razume u magiju od nje. Naravno, nije izbegla da je tamnokosa vidarica ne zadirkuje oko toga čitavog narednog dana. Frija joj je govorila da nije ništa bolja od divljih Iraca. Zatim je po veštičinoj kući tražila neotrovnu boju da joj ofarba kožu u plavo. Tako je Angarada upoznala i onu lošiju stranu Frijinog karaktera.
Sa veseljem i radošću vam predstavljam svoju drugaricu Jasminu Stijović, pesmama koje sam odabrah iz njene knjige LJUDIMA ISTOČNOG NEBA.
Juče zajedno besmo u KCB na promociji TISE, časopisa za književnost i umetnost iz Bečeja, u kojem se našao i moj tekst GENOCIDAN NAROD koji je inspirisala baš ona, Jasmina. Zateče se tu i AlexDunja pa posle uz kafu kod Ruskog Cara, iznedri se predlog koji evo sprovodim u delo.
Evo nas nakon četvrtog glasanja u mojoj opštini Medijana, u Nišu. Toliko se ponavljalo da se više i ne sećam zbog čega se sve i kako glasalo. Ako se demokratija učvršćuje izborima, ovu smo baš učvrstili! Glasalo se ovde više nego ikada od kada je ravnoapostolni car Konstantin osnovao Medijanu.
Ali šta ćemo ako ovo nisu baš bila
gost autor: drzurin otac
Neko od neznanaca – ribar li je ko li je, uglavnom stranac neki, našem kraju nepoznat. Zastao na obali rijeke podno Arsinih bašti, posmatrao je u daljini oronule i zapuštene šopske kuće. Zagledan u njihove visoke i ćerpičom ozidane zidove i crvenu zemlju brijegova, u čudu se pitao zbog čega su sve one toliko oronule da izgledaju kao napuštene?
Gošća na blogu Britanske ambasade u Beogradu je mr Maja Sedlarević,
potpredsednica Skupštine AP Vojvodine, predsednica Odbora za evropske integracije i međuregionalnu saradnju, i članica delegacije Skupštine AP Vojvodine koja je početkom februara 2011. godine posetila Kardif i London.
Studijska poseta koju je za delegaciju Skupštine AP Vojvodine organizovala Ambasada Velike Britanije u Srbiji ispunila je zaista sva očekivanja (i više od toga). Delegaciju su činili:
Kao i dosad - anonimni_autor:
Kada se Frija probudila bilo je već predvečerje. Sumrak se polako počeo hvatati. Ona nehajno navuče svoj prljavi kombinezon sa lisnatim motivom i spusti se niz merdevine, da od Kjuove familije potraži nešto za jelo. Izašla je na čistinu ispred litice i priključila se grupi vilenjaka koji su se tu skupili. Tek tada primeti da je tu Kju, kao i njegov otac, Vilin-kralj. Oni je samo pogledaše, što je značilo da je već prihvataju kao svoju, jer je tokom svog boravka na zemlji, vilinski narod živeći u malim grupama izgubio naviku da se između sebe pozdravlja. To se koristilo samo u izuzetnim prilikama, naravno. Svakodnevni susreti nisu kod njih zahtevali nikakav formalni gest. Svako je u toj prilici započinjao razgovor onim što mu je bilo na umu, bez ikakvog uvoda.
Iako junska ostrvska izborna desavanja (koja nisu cak ni pobeda) ne mogu da se porede sa onim radosnim majskim desavanjima na vozdovackom krovu i subsekventnim duplim krunisanjem, ipak nam je tek kolektivna epifanija (i dvosatni neprekidni singalong sa 90,000 ljudi do promuklosti) u ovo vrelo, subotnje, londonsko vece pokazala da je najlepsa potvrda koliko je zaista tanka linija izmedju agonije i ekstaze ona kada vam se odbacena nada neocekivano, gotovo podlo, prisunja i ne ubije vas, nego vam dozvoli da docekate jos jedno jutro u iluziji da cete jednog dana moci organski da je podnesete...