Moje misli danas su sa devojkama i ženama Avganistana.
autor: als
Alijansa diktature i Silicon Valley-a.
tess1
pošto su, više-manje, sve priče između nas već ispričane, i ne znam šta bih vam pričao a da ne nerviram i ne smaram ja vas, kao i vi mene, počeću da vam pričam dedine priče, Приче српског официра Покрета отпора odsada, pa kada nekada u budućnosti završim.
gost autor: drzurin otac
... Zeleni se na vjetru mog najranijeg djetinjstva iznad dvaju kladenaca u Gornjoj Luci i ispod jednog jedinog duba sakriven visokim travnatim medjama a sa druge strane dola koji od Murgaškog rida teče sve do Josimovih kuća i svog ušća u Krivu Rijeku...
gošća autorka: Aleksandra Aksentijević
tekst u celosti prenesen sa portala bookvica
Nameru Svetlane Slapšak da napiše roman o političkoj dimenziji ljubavi, naročito telesne ljubavi, možemo smatrati samo delimično uspešnom. Njena je priča uzbudljiva i privlačna, a detalji i putopisni opisi antičkih spomenika i grčkih pejzaža efektan su i uspeo vodič na književno putovanje. Ono što neizbežno razočarava jeste to što kao samosvesna, izgrađena i nesumnjivo feministička autorka, Svetlana Slapšak daje jedan u konačnici ipak stereotipan prikaz ljubavnog odnosa, koji se neizbežno završava heteronormativnim životom u dvoje, u egzilu, daleko od umirućih socijalizama i njihovih kasnijih posledica.
Svetlana Slapšak, Škola za delikatne ljubavnike (Laguna, 2018)
Aleksandar Mitrović ne može da bude osuđen što nije pružio pomoć Andrei Bojanić, koju je kolima usmrtio 18. jula 2013. godine, jer je to krivično delo u međuvremenu zastarilo. To je juče utvrđeno na sednici veća Apelacionog suda, gde je počelo razmatranje prvostepene presude, kojom je Mitrović 2. jula ove godine osuđen na godinu dana kućnog zatvora.
Veće koje će odlučivati o presudi čine sudije Marko Jocić, Omer Hadžiomerović
gošća autorka: Ava Gotal
Riječ je o tome da ne želim nešto da postignem. Ne želim ostaviti nikakav trag. Ne želim da me pamte po mojim djelima. Moja djela su samo moja i unutrašnji glas mi jasno govori da ih čuvam samo za sebe. Zapravo, ono što osjećam jeste da nešto nije u redu, (nikako da se domislim što bi to moglo biti), dakle, da nešto opasno nije u redu sa svim tim ostavljanjem tragova, javnim postignućima, toj žudnji da se čuje nadaleko i naširoko za nas, da nas priznaju i da nam se dive, pa čak i da nas pljuju, ali samo da se pročujemo, da nekako poreknemo ono što nas sve na kraju krajeva čeka time što ćemo iza sebe ostaviti djelo. I oni to ne mogu da shvate.