Ne znam šta rade ti nesrećni nazovi-meteorolozi: nekoliko dana vremenskih prognoza, pa čak i ona u vestima u 11 prethodne večeri, sve su sugerisale hladno jutro, pa kasnije skoro 10 stepeni i – sunčano! Uprkos tome, temperatura je i dalje uporno ispod nule, po granju je inje, a magla može nožem da se seče. Naravno, pošao sam u – ptičarenje, pa mi je pogled na maglu (u maglu? svakako ne – kroz maglu, to nije bilo moguće) izmamio nekoliko lepih misli na temu nazovi-stručnjaka koje iz puke uljudnosti neću podeliti s vama.
Crni strvinar (desno) uz beloglave supove na Uvcu, foto (c) Saša Preradović
Rano ujutru, vozim kroz smreke, pašnjake i polja krompira, niz Zlatar ka Sjenici i dalje, ka mostu na Vapi. Kako se spuštamo, iz vedrog dana ulazimo u maglu. Da li ćemo po magli i ptičariti?
Ipak imamo sreće
Ima dosta godina od tada; razgovarao sam sa retko uspešnim upravnikom rezervata Zasavica, Slobodanom Simićem i žalio mu se na nedostatak vidljivih rezultata, uprkos dugogodišnjem aktivizmu u zaštiti prirode.
„Ti misliš da možeš da postigneš ono što hoćeš?“ sad ga po nesigurnom sećanju citiram, „Pa mi moramo da budemo zadovoljni malim pomacima – nećeš nikada da uspeš u Srbiji!“ (Možda i ne reče baš tim rečima, ali beše tako nešto.) Znam da sam pomislio, ako su mali pomaci vrhunac kome se treba nadati, bolje da spakujem kofer i negde drugde stremim ka zvezdama. Ovako ili onako, kofer još nisam spakovao.
U životu sam neke stvari radio premalo, neke taman koliko treba, a seobe spadaju u onu treću vrstu. Broj prenešenih ali nikad otpakovanih paketa se sa svakom selidbom uvećavao, a lenj kakav već jesam neke od njih nisam otvarao već dvadesetak godina. A drugo što treba da se zna je da sam kao mladi junoša pisao neku kao poeziju, mislio sam u ta doba dosta dobro o njoj, ali sam prestao sa tim kada sam napunio 24. To se nimalo slučajno poklopilo sa prvih nekoliko meseci
Nepristojno je ubiti se na poslu, kaže lik iz serije The Bridge, odeš fino kući, napuniš kadu, zapališ sveće, nagutaš se pilula, vodke, čega god, presečeš vene, opustiš se…
Pristojno ili nepristojno, ubeđen sam da ne postoji niti je postojala osoba, koja u svom životu nije bar nekoliko puta pomislila na samoubistvo.
Postoje dva ustaljena mišljenja, stava, tvrdo, dijametralno suprotstavljena glede samoubistva. Jedan, koji čin samoubijanja, oduzimanja sopstvenog života, smatra kukavičlukom, eskapizmom, nedostatkom odgovornosti... i drugi,
Dok pripremam intervju sa jednim zanimljivim filmskim autorom iz Beograda, evo prilike da objavim jedan stariji, nadam se interesantan, razgovor koji sam vodio sa drugim autorom kratkih filmova iz Barselone koji je originalno u engleskoj verziji svojevremeno obavljen na portalu Q-Sphere u organizaciji našeg dragog blogera Milana Novkovića iz Londona kojem se ovom prilikom i javno srdačno zahvaljujem (ukoliko sam to propustio u našoj internoj komunikaciji) što mi je pružio priliku i ukazao čast da, pored drugih blogera, pišem za njegov portal. Razgovor sam preveo na srpski i prenosim ga uz minimalne korekcije.
INTERVJU: Tonjo Čousa
Tonjo Čousa (Toño Chouza), scenarista i reditelj iz Barselone je prvi gost na Q-Sphere portalu; neki od njegovih ranijih radova poput kratkometražnih filmova "Ljubav" (De L'amore, 2009.) i "Ujutro" (In the morning, 2010.), malih priča o ljubavnim parovima mučenim problemima veze koje su izražene poprilično nervoznim, nesmirenim stilom kamere iz ruke, sa rediteljevim posebnim interesovanjem za stanje svijesti i unutrašnji život protagonista - privukli su moja "umjetnička" čula i zaokupili mi pažnju. Ali ima tu još nešto. Prikaz nezavisne, erotične i sobom zaokupljene mlade žene koja živi sama - iz kratkog videa pod nazivom "Usamljena" (Seule, 2012.), pobjedničkog rada na Evropskom festivalu kratkog filma 2012. godine (Shortfilm European Festival) - upakovan u finu vruću estetiku, daje dijagnozu poprilično hladne prirode materijalistički orijentisanog svijeta u kojem živimo, a poslednji projekat, "Stvari koje nisu postojale" (Things which didn't exist, 2012.) predstavlja kratku, lucidnu i kompresovanu (gotovo slajd-šouovsku) autobiografiju jednog španskog izumitelja čija se životna priča čini toliko nestvarnom da je zaista teško u nju povjerovati.
Ne znam koliko ste primetili: ove godine sam postavio samo jedan blog o ptičarenju. Jedan jedini!
Porast upotrebe netradicionalnih kafe napitaka (espereso, instant, filter) doveo je do laganog odumiranja nekad širom rasprostranjene vidovnjačke prakse u našeg naroda - gledanja u šoljicu od kafe. Sve je manje znalaca tumačenja čudnih drhturavih šara koje po zidovima šoljice tvori mrki razliveni soc.
No, junaka ove naše priče to ni najmanje nije tangiralo.
Odavno je on sudbinske zaplete iščitavao gledajući u jednu drugačiju šolju - onu ukonektovanu na kanalizacionu mrežu.
nadahnut Brajovićevim sjajnim blogom riješih da izbacim u virtuelni etar nešto od mojih davnih poetskih uradaka ... pa kud puklo