Posvećeno blogerima koji su zabrinuti zbog hiperporukcije postova s ove adrese, a koja neumitno dovodi do erozije kvaliteta, diverziteta, introspektiviciteta i drugih vedeta bloga B92.
A fino piše u kategorijama - eksperiment u blogovanju
(eksperiment može da znači iskoraku vezi forme, sadržaja, pa i pravila bloga)
Ovo su "neredovni" , polu-blogovi, više ko audio pauza između normalnih tekstova, nego fullsadržajni post.
Ko hoće - svrati da posluša i produži dalje. Ko neće, samo odmah produži dalje. Easy as that...Ko džuboks blog. A ujedno posluži i kao terapija za one koji uvijek imaju ništa da kažu, a najmanje na samu temu... Njima je ionako svejedno o čemu je post. Univerzalni troleri
Danima čekam da neko nešto napiše o slučaju Jura: Vlasnici/rukovodioci korejske fabrike u Srbiji dali su otkaz ženi koja mesecima ne radi jer je na bolovanju (LINK) i nisu se čak ni sažalili da je drže na poslu još samo 4 i po meseca tokom kojih ona i dalje ne bi radila (a
Pošto je plodnom Plekijevom blogu skoro otkucao poslednji čas, evo da otvorim svoje terenče za igru (i spasem Filipa od uobičajenog gang rape-a). Nači, blog je pre svega za one koji vole da majstorišu po kući ili oko nje, ili na placu, u vikendici, šljiviku, rade generalke na motorima, seku drva cepačama ili pincetama, otpušavaju kanalizaciju sa prave ili pogrešne strane. Dakle, za prave i samozvane majstor svih vrsta, youtube akademike i gurue, znojave dekice, vikend voriore, a i za one koji se boje da majstorišu ali možda bi nešto i probali, ili pak ne bi.
Kada kliknete na "pošalji komentar" pa se ništa ne desi, verovatno imate ili problem sa internet vezom ili sa autorom bloga na kom ste želeli da činodejstvujete.
Ja nekako mislim da je kod mene ova druga situacija u pitanju. Pažljivo izučavavši žitija Prepodobnog Virtuelnog Vasilija Mirotočivog, dođoh do spoznajne iluminacije da treba (u nedostatku drugih opcija) ovde da okačim ono što je Onome namenjeno. Jer - (nekako, svakako, svakojako)... Reč mora da nađe put
Dozvolite mi da vam predstavim jedan svoj komentar, u malo proširenom (i, ovaj put - neizbrisivom) izdanju:
Krajem sptembra u prostorijama UNS-a održana je tribina čija tema je bila: "5. oktobar - petnaest godina kasnije". Učesnici tribine su bili Vesna Pešić, sociološkinja, Čedomir Jovanović, predsednik Liberalno demokratske partije (LDP), Slobodan Antonić, sociolog i Jovo Bakić, sociolog.
Ako zanemarimo varnice između Čedomira Jovanovića i Jova Bakića vezane za ulogu postpetooktobarske “oligarhije”, manje-više svi govornici su se složili oko onoga šta je zapravo taj datum predstavljao – želju naroda da se prihvate rezultati izbora i da politika države krene u nekom novom pravcu. Ono oko čeka nije postignut konsenzus jeste dilema da li je peti oktobar bio revolucija ili prevrat? Svako je dao svoj sud i svoje obrazloženje, tako da je ostalo na građanstvu da, sa ove vremenske distance, izgradi i odredi svoj stav i da svoj sud u skladu sa iskustvom, znanjem i informacijama koje poseduju a vezano za taj istorijski dan. Pa i period.
Drinking is an emotional thing. To je jednom rekao Charles Bukowski. Cooking is an emotional thing, je ono u šta ja to konvertujem, naravno, koristeći samo doslovnost ove njegove izreke, ne upuštajući se u njegovo objašnjenje šta ona za njega zapravo znači, a što bi nas ovde sigurno odvelo na drugi kolosek. (Ali, možemo i o tome, usput.) Osim što je kuvanje nauka i veština, ono je i umetnost. A umetnost, pamet, emocije, idu ruku pod ruku, zajedno, zar ne?
Reagujući na moj ovde objavljen prikaz knjige Krste Popovskog „Ina", i delom ga osporavajući, pisac Vladimir Kecmanović oglasio se u Politici u utorak 21. marta tekstom Kritika srpskih kritičara. Zahvaljujući ljubaznosti Politikinih urednika dobio sam i Kecmanovićev tekst ali i priliku da na njega na istom mestu odgovorim 23. marta, i to prilogom Kritika
Srbi sa severa Kosova mrznu se na Jarinju u protestima za koje svi, uključujući i njih, znaju da su uzaludni.
Ivica Dačić sa knedlom u grlu putuje u Brisel na još jedno gutanje živih žaba koje će mu servirati Ketrin Ešton, a na radost i polzu Hašima Taćija, posmatrača.
A gde je Predsednik i gde je Platforma?
Godinama smo slušali bivšu opoziciju kako bivšu vlast optužuje za izdaju, političko i diplomatsko tumaranje, nesposobnost da stvori i sprovede jasan plan za rešavanje kosovskig čvora.
Prijatelji moji i saputnici, jadan je onaj narod koji je pun vjerovanja, a vjera mu je prazna.
Jadan je narod koji nosi ruho, a sam ga ne tka,
jede hljeb a ne žanje ga
i pije vino što ne teče iz njegove preše.
Jadan je narod koji siledžiji kliče kao junaku,
a blistavog zavojevača smatra darežljivim.