Odmah ću reći ono što dobri blogeri, verovatno, kažu na kraju: Aleksandar Hemon je vrlo zanimljiv čovek. Vanserijski, što bi rekli gimnazijalci. O njemu ćemo još slušati i čitati.
Da počnem od običnih stvari - od njegovog imena i prezimena. Ja volim ime Aleksandar, ma koliko ono bilo staromodno, jer u meni uvek izaziva interesantne asocijacije. S druge strane, prezime Hemon mi je prilično prosto, i ne kaže mi ništa, premda ja volim kratka prezimena, od dva sloga.
Prokletinja od telefona zvrnda u neko nesrećno doba noći... na koje sam je i navio, ne bih li po, da li beše starom ili sad novom vremenu otišao na ptičarenje u sam cik zore. I tako me probudi, pogledam telefon s neskrivenom mržnjom i ostanem u krevetu... još dva sata. Tek potom se obučem, uzmem prethodne večeri spakovan ranac i nestanem ka Pančevačkom ritu. Ako sam dobro shvatio šta je po starom, a šta po novom, bio sam tamo nekih pola sata po izlasku sunca, što ipak nije prekasno.
I iako stručna javost smatra da im se ne treba davati na značaju citiraću još jednom pomenutog profesora – “tako doterivati istoriju, mogu samo zanesenjaci i pokvarenjaci. Vreme zanesenjaka bojim se da je prošlo, više je ovih drugih”.
Topli katalonski mart (htedoh reći španski, pa sam se brže-bolje ispravio), Barselona prepuna sunca, malih aleksandri, kaluđerica (dve šarmantne, ali nepoželjne, strane i invazivne vrste papagaja) i galebova (koji, na Jelicin užas, kriče u večernjem mraku). Uprkos svem suncu, dane sam proveo u zasenjenom i zamračenom zdanju Plavog muzeja sa interesantnom prirodnjačkom zbirkom (gde mi je najzanimljivije bilo shvatiti koliko sam tih ‘tica i sisara već posmatrao u prirodi), a na ništa manje zanimljivoj radionici o metodologiji izrade atlasa ptičjih populacija. Poslednji dan skupa, završna prezentacija – već vadim dvogled iz ranca, i posle nje kafa – pozdravljam se i krećem da sa lokalnim vodičem, Stivom Vestom, istražim okolinu.
Svaki susret dve sestre predstavlja novu priliku da se odredi koja će imati glavnu reč. Foto copyright © Nitin Bhardwaj
Zavojiti put kroz ‘džunglu’ vodi nas do druge oblasti Tadoba Tiger Reserve u centralnoindijskoj državi Maharaštra - jezera Telija. Pokraj samih kola u pokretu opažam prugastu vevericu, dok ispred nas pretrčavaju šumske prepelice. S bandanom vezanom preko nosa, u oblaku prašine stižemo na obalu drugog jezera, gde nas nadleće ćubasti osičar.
photos copyright © ms. & mr. albicilla
Put nam pretrčava sivi šumski petlić; koji nije najdirektniji predak, ali jeste rođeni brat praoca domaće živine. Dok smo se prethodnih dana vozili ruralnim predelima centralnoindijske države Maharaštrа, po selima su trčkarale živahne, sitne smeđe kokoši – nigde onog horora od brojlerskih tovljenika kakve jedem kod kuće. Ne pamtim da sam godinama unazad jeo tako ukusnu piletinu (a ni paradajz, sitan i ima ono nešto što našim uvoznicima valjda nude zasebno, pa oni, da uštede, to nikad ne uzmu – slast).
Negde iznad Persijskog zaliva listam Birds of the Indian Subcontinent, pa pogledam D. i pitam: „Koliko je neobično preći pola sveta samo da bi se posmatrale ptice?“ Ona kaže: „U tvom slučaju – nije neobično.“
Foto (3) Uteč Rao
Kurdi: osnove za one koji ne znaju ništa i podsetnik za one koji znaju sve
U ovom tekstu ću pokušati najširom mogućom četkom da oslikam neke osnovne činjenice o kurdskom narodu. Možda nisam u pravu kada mislim da ih nije zgoreg znati pre nego što pređem (nešto detaljnije) na istoriju konflikta turske države i PKK-a. Svestan da ovo nije tekst (kao uostalom ni prethodni što nije bio) koji može izazvati poplavu komentara i da mnogima može biti dosadan, ali iz poštovanja prema temi i želji da je što bolje obradim dajem vam ga na čitanje.