Pričao je na (slobodno) srpskom (na zaboravljenom srpsko-hrvatskom ustvari) odgovarao na pitanja strpljivo strpljenjem vojnika koji gleda sagovornika, gleda dakle (i pita se dokle će ovaj da lupeta/zapitkuje) , ponekad porpimi intonaciju čoveka koji se obraća nekome ko ne zna jezik ili tu nešto zamajava i ništa pod milim bogom ne razume.
Šalu na stranu. Šta Agim Čeku kaže o izrućenju Mladića, o ratu, o miru, o tome kako i koliko Beograd (kao stilska figura,
Šest je sati, ali napolju je magla. Ptičarenje u magli i nije neki doživljaj. Da još rastežemo kafu? Ili da krećemo? Ipak, pobeđuje nestrpljenje da se zagnjurimo u prostranstva Južnog Kučaja, najprostranijeg masiva istočne Srbije i kraškog predela s najvećim kompleksom bukovih šuma u čitavoj zemlji. A šta je ovu “divljinu” očuvalo? Odsustvo asfalta. Iskustvo me uči, tamo gde ima asfalta, praktično nema ptica – a važi i obratno.
Ime mesta za ovu priču, kao ni ime gorepomenutog hotela, nije važno. Hotel se nalazi negde a do tamo se stiže nekim makadamima, oznaka nema, tako da je neminovno (to kad prođe više od 5 dana) zapitati se da li mesto zaista postoji ili ste upali u neku daleko bilo dimenziju. Upali ste u daleko bilo dimenziju, shvatićete negde oko 6. dana - kako je i red jer 6 je brojka simbolična i sasvim prikladna za shvatiti te stvari oko daleko bilo dimenzije. Kad to shvatite - razloga za brigu više nema.
Hotel je izvanredan, ne može da se kaže. Istina, ako vam se izvoljeva
-Gde god nađeš zgodno mesto tu voćku posadi, citirao bi moj pokojni deda staru dobru pesmicu kad god bismo počeli raspravu u cilju da ga ubedim da je lepše i praktičnije u dvorištu imati travnjak na kome može da se igra fudbal , nego da s jeseni skupljam lišće i opale, natrule jabuke ili kruške.
-E Milane, Milane, slepce ćeš ti da vodiš, govorio bi svoju omiljenu koja je trebala da bude nešto između kritike i molbe da se napokon opametim. Ja sam se smejao i najiskrenije verovao da je njega pregazilo vreme, da je izlapeo i da ja falabogu nikad neću biti kao on.
Jako mi se nešto radi, ali ne smem da kažem. Nije to što ste pomislili, mada ni protiv toga nemam ništa protiv, živa sam žena, matora dovoljno, inhibicije su se udavile davnih dana u moru, još za vreme Stare Jugoslavije. Pitanje je zašto ste svi prvo to pomislili? Ko kaže da nije - laže i neće dobiti piće kada se okupimo negde, jednog dana, konačno. Počinje da mi opada interesovanje za blog
Kukuvija © Szabolcs Kokay
Kako sam se tom famoznom ornitološkom beležnicom bavio koliko i dvogledom i ključem za određivanje vrsta – zajedno, hajde da vam prikažem i šta od toga može da postane. Kao i u prošlom nastavku, gost-autor je jedan slovenački ornitolog. Ovog puta je to stručnjak za sove, Al Vrezec.
A certain level of aggression is essential to the game of rugby league, particularly in defence and particularly in the middle of the field, where the big boys collide.
Rugby league is, in many ways, a combat contact team sport. The collision and tackle aspect of the game is a form of wrestling and, let’s face it, only a few scary people are able to compete in any form of combat without first setting an aggressive mindset.
There’s nothing wrong with a rugby league tackler facing up to his opponent with the desire to hurt him and there’s equally nothing wrong with a trainer
Pre par dana mi je bila dvadesetogodišnjica otkako sam samostalno, uz pomoć ključa odredio svoju prvu vrstu. Može biti da sam ih i nešto duže posmatrao, no, najstarija zabeležena identifikacija odnosi se na crnoglavu grmušu i nosi datum 23.4.1991... i još se sećam tog trenutka :)