u ovim trenucima se na hrt-u1 zavrsava 11ta epizoda serije "prirodni svet" pod nazivom "zeljezna zavjesa-zeleni pojas" (гвоздена завеса-зелени појас*). tema emisije je zastita prirode u predelima koji su nekada bili granica izmedju "istoka i zapada". meni licno je najupecatljivija prica o jelenima koji zive u susednim rezervatima ceske i nemacke. dok je postojala "zeljezna zavesa", granica je bila zasticena bodljikavom zicom. zica je skinuta pre 18 godina a istrazivaci su, satelitskim pracenjem jelena koji zive u rezervatima, primetili cudnu stvar - iako bodjikave zice vise nema svi jeleni ostaju u svojim lutanjima sa "svoje" strane granice. iako fizickih prepreka vise nema ostale su ucrtane linije u podsvesti.
Bila je pećina na južnoj padini brda obrasloj gustom šumom a ispod, prostrla se dolina sa neukroćenim pašnjacima gde su biljožderi koristili prednosti obilnog zeleniša a mesožderi kapitalizovali produkte bogatog botaničkog prirodnog okruženja čime je neophodna ravnoteža u lancu ishrane prilježno održavana. Onda slede već poznata događanja zabeležena u istoriji planete, pećinu je naselio Praotac sa plemenom.
Београд. Данас обележавамо 22. април - Дан сећања на жртве холокауста, геноцида и других жртава фашизма у Другом светском рату.
У Републици Србији још увек не постоји национална институција посвећена култури сећања, меморијализацији, едукацији и истраживању Другог светског рата. Одавно постоји идеја да се Старо сајмиште, место на којем је за време Другог светског рата био злогласни немачки логор, сачува и претвори у Меморијални центар који би преузео централну улогу у комеморацији, едукацији и истраживању. Време је да то учинимо! Толико дугујемо стотинама хиљада који су страдали као жртве злочина немачких нациста, усташа, других окупатора и њихових саучесника и помоћника.
На жалост, уместо тога, Сајмиште је данас угрожено место страдања, запуштено, претворено у сметлиште, а неки објекти се користе у сасвим неприкладне комерцијалне сврхе.
Претворимо ово место страдања и заборава у место учења и сећања - САДА!
Šta je javni interes posebno u urbanizmu, u urbanoj matrici ali i van gradske strukture, negde u pejsažu? To je kada ima stvar koja se tiče svih ljudi u gradu ili na planini a obuhvata sve što je bitno za njihov opstanak, život i funkcionisanje uobičajenih a neophodnih rutina. To je Infrastruktura, zelenilo, ulice i trgovi, javne zgrade poput škola, dečijih ustanova, zdravstvenih ustanova, spomenika kulture i istorijskih utočišta gde se prošlost i dotadanje stvaralaštvo naroda čuva a ne treba zanemariti ni one zgrade gde se događa kultura a treba da je dostupna svima.
Naravno uvek postoji neki nenaglašeni ali prisutni konflikt između različitih viđenja, bilo da se radi o potrebama, moći i kapacitetu ljudi da razumeju šta je preče i da se usaglase, stvarajući savremenost koja im je potrebna ali i da poštuju ono stvoreno pre njih. Onda treba da je država sa svojim zakonima prisutna i obavezna da usaglašava nesaglasije među građanima ali i nerazumevanje i oprečna mišljenja građana i vlastonosaca i neprekidno upozorava na značaj javnog interesa kako bi grad opstao. Ali, dali je baš tako ovde, u ovom gradu, Beogradu i zemlji Srbiji.
Ili kako sam "bacio" auto.
Kada sam pre nekoliko godina počeo da kritično razmišljam o svemu što me okružuje, nisam se samo povukao i počeo da živim van sveta, već sam se i otarasio mnogih idiotizama koje mi je društvo u svojoj nesuvislosti nametnulo kao NORMALNO.
Jedna od tih nenormalnosti koje su širom sveta postale normalne je i posedovanje Auta, Kola, kako se još uvek svuda zovu mada su u pitanju automobili. Užasavajuće zlo koje osim što zahteva brigu oko izdržavanja, koja košta gomilu novca-koji je vreme, na svakom pređenom metru izaziva
Скорије сам имао ту несрећу да сам морао да купујем лекове у једној од земаља ЕУ. У питању је била терапија антибиотицима. Речено ми је да је лекове потребно пити 6 дана 2 пута дневно. Ујутру и увече после оброка. У апотеци сам добио паковање лека у коме је било 12 таблета. Да поновим - 12 таблета. Колико год је то паковање било логично, морам признати да ме је навиклог на друге стандарде по мало и изненадило.
Važna tema, a najzad u našoj blogosferi imamo ljude koji o tome mogu da pišu kvalifikovano i odgovorno.
Dakle, dame i gospodo, Marco & Njanja de Mančini
Molim, sve čitaoce da ne lupaju ovde preporuke, nego tamo gde treba.