Manje od sto godina trebalo nam je da dođemo do toga da bi Dobrica Ćosić, da je živ, mogao bez mnogo muke da napiše novi roman sa ovakvim naslovom, hiperrealistički opisujući Srbiju u drugoj deceniji dvadesetprvog veka.
Dve slike koje govore više od dve hiljade reči. O Srbiji ali i o svetu u kome živimo i o Evropi kojoj težimo.
Ja sam Aleksandra Ranković novinarka, autor i producent dokumentarnih filmova i serija.
Gost: amika - Milivoj Anđelković, književnik
Средина августа у Грчкој, на мору. Ни дашка.Онај тренутак зрелог лета када престане сваки покрет ваздуха а море се притаји, тешко и глатко све до хоризонта. Тек понекад се заљуља и занесе, пучином прође дрхтај, обалу оплакну два-три таласа па све опет утоне у непомичност и нирвану. Једино сунце непрекидно сјакти на празном, већ истањеном небу и као да се топи на усијаном хоризонту.
Dvadeset četvrtog marta 1999. godine u 19:45 otpočeli su vazdušni napadi na ciljeve u Saveznoj Republici Jugoslaviji u okviru NATO operacije pod kodnim nazivom "Saveznička sila" (u oružanim snagama Sjedinjenih Država vodjene pod kodnim nazivom "Plemeniti nakovanj" ) ...
Ako pričamo o bombardovanju, ono je počelo otprilike 7 dana pre smrti moje majke. U proleće.
I iako stručna javost smatra da im se ne treba davati na značaju citiraću još jednom pomenutog profesora – “tako doterivati istoriju, mogu samo zanesenjaci i pokvarenjaci. Vreme zanesenjaka bojim se da je prošlo, više je ovih drugih”.