POBJEDA: Kako mislite da Srbija može riješiti pitanje Kosova?
KORAĆ: Kada je u pitanju Kosovo, Srbija će, po mom mišljenju, polako ići u samoizolaciju. Imali smo prvo slučaj inauguracije hrvatskog predsjednika Josipovića, gdje Tadić nije došao. Sada imamo problem sa njegovim odsustvom sa skupa na Brdu kod Kranja. Prema mojim procjenama, u vremenu koje dolazi, Kosovo će sve više biti pozivano na razne sastanke, a Srbija neće moći stalno da insistira da ne bude nekih državnih obilježja Kosova. Takva politika vodi u samoizolaciju.
S druge strane, novi patrijarh je ovih dana izjavio da srpska država ne može da postoji bez Kosova, što je zastrašujuće, jer je srpska država već postojala bez Kosova. Kosovo Srbiji pripada tek od Prvog balkanskog rata. Tu je i čuvena politička fraza „i Evropa i Kosovo", koja sada zvuči jako dobro, ali dugoročno nema šansu. Za sada Srbija tu pliva u jednoj politici koja izgleda kao dobro rješenje, ali mislim da Srbiji nedostaje vizija i spremnost da počne da se bavi realističnom politikom, na čemu insistira i Evropa.
***
Sticajem okolnosti, nekoliko sati pre nego što sam pročitala intervju Žarka Koraća Pobjedi (u kojem je, naravno, pre svega reč o odnosima Srbije i Crne Gore), čitala sam Dubravku Stojanović. Dva teksta, objavljena 2007. i 2009. godine u Helsinškoj povelji, posvećena su upravo Prvom i Drugom balkanskom ratu i pitanju odnosa Srbije prema Kosovu do danas.
"Too much of a good thing may be a great thing", Mae West
Šta tragači za transcedentnim uzbuđenjem, prevratnici kulturnih normi i mogući revolucionari da rade i kako da provode vreme, kada se u istoriji retko dešavaju bona fide kulturne, političke i duhovne revolucije, ponekad ni za čitavog jednog ljudskog veka? Jedna od mogućnosti je da postanu opasni i srastveni club i discotheque goer-i, te da uz šarenilo svetla stroboskopa utonu u slatku dekadenciju (hmm...Me Vest), koju je disco era nosila sobom, i tako popiju poznati i dèjà vu antidote protiv monotonije i lošeg svakodnevnog života. ( Peter Braunstein ) Noćni klubovi i diskoteke su mu nekako dolazili kao čuvari plaže u zimskom periodu, i sprečavali, kao i obično, i primisli o nekim socijalnim nemirima i pobunama. Dnevne nedaće i problemi, nestajali su noću uz naglašene ritmove disco muzike i kičasta svetlucanja lažnog glamura.
Poznati filozof je još davne 1800. godine rekao kako zrno peska može vekovima u budućnosti da izazove uspon ili pad čitavog jednog carstva. Radi se, naravno, o do sada bezbroj puta pominjanom „Efektu leptira" (po kome insekt mašući krilima na udaljenom rajskom ostrvu može da izazove nasumičan sunčani dan na Kopaoniku), ali da li je tako nešto moguće i u nedokučivim vrtlozima istorije, od kojih jednom možda upravo sada i sami svedočimo.
Danas je 4. avgust, dan koji je bitan u mom životu, ali i dan koji je ušao u lični život svih Srba iz Krajine. To je dan koji je ušao u istoriju kao veliki dan nesreće srpske zajednice u Hrvatskoj. To je svakako dan o kome će se još razogovarati i koji ostaje ne samo nerazmršeni deo srpsko – hrvatske istorije, nego potreba da se te države, njihovi političari i njihove elite ozbiljno pogledaju u ogledalo. U to ogledalo će biti potrebno pogledati, ne da bi se reklo ko je lepši i veći, moralniji i više u pravu, nego da se kaže istina kao uslov da Srbi i Hrvati kao i drugi narodi
„I da je bila stoput gora nego što je bila –Jugoslavija bi opet bila stoput bolja od svega što je nakon nje nastalo.“
Svima koji poštuju svoju istoriju i ponose se antifašističkom borbom protiv nacista i fašista svih vrsta, čestitam Dan republike.
Toliko bih voleo da u vama, blogeri i blogerke (borci i borkinje:)) ostane nešto posle ove priče, čisto zato što je to nešto proživljeno, to moje zlehudo jutro daje mi nekakav kredit da idem u didaktiku i naravoučenija u koja, by the way, ne verujem uopšte. Iz tuđeg iskustva se ne može učiti. Ljudi poput mene ne mogu, i kraj.
Postoje ljudi koji se teško rastaju sa nepotrebnim stvarima. Za mene su to na prvom mestu papiri - garancija za laptop koju znam da moram da čuvam ali mi nikada ne padne na pamet da proverim da li je istekla, izveštaji sa raznoraznih konferencija, flajeri za zlu ne trebalo u širokom luku od bućkuriša za doneti do vodoinstalatera, nađe se i poneka "poruka lične prirode" koja, da ne bude zabune, nije starija od naše ere novih komunikacija nego je silom prilika pisana rukom pa deluje kao čist artefakt romantizma.
Kao i u svemu, Srbija kasni i sa rehabilitacijama žrtava komunističkih zločina, pa je to ne samo moda već i prioritet, a na svetsku ekonomsku krizu ionako ne možemo uticati.
Zajednička ideološka platforma revizije istorije i rehabilitacija u Sloveniji, Hrvatskoh, Srbiji, BiH, Kosovu je da su tokom i neposredno nakon drugog svetskog rata partizani- komunisti - zločinci iz isključivo ideoloških razloga i borbe za vlast maltretirali, uništavali i činili strašne zločine nad pripadnicima svega što je imalo nacionalni i antikomunistički karakter . Komunistički teror okomio se naročito na „nacionalne humanitarne pokreta i organizacije“: ustaše, četnike, belogardejce, plavogardejce, crnokošuljaše, ljotićevce, nedićevce, baliste, handžardivizijaše, muslimanske milicije, pa razne Šicere i hortijevce po Vojvodini...
Juče je u Novom Pazaru u prisustvu ministra efendije Ugljanina otkrivena spomen poloča Aćif Efendiji kao još jednoj „žrtvi komunističkih zločina“ u Srbiji. Valjda je to u duhu opšteg trenda rehabilitacija žrtava komunista, pa kud svi Turci tu i mali mujo. Ako oni mogu da otkrivaju spomenike tamo nekim i proglašavaju ih svecima, kontaju da mogu i oni svojima iako ga nisu uspeli ubaciti u program državne komisije, a možda će u Radoševu seriju.