Završio sam roman. Ostalo je još da ga malo "utegnem" i može pred čitaoce. Radnja počinje 1806. u Dalmaciji a završava se 2006. na Međunarodnoj izložbi karikature u Japanu. U periodu kroz dva veka pratim sudbinu dve generacije iz jedne dalmatinske poridice, preplitanje pojedinačnih sudbina i njihovu vezanost.
Odlučio sam da pred vas, dragi prijatelji, blogeri, stavim dva uvodna poglavlja (ima ih 34), kao predjelo, pa da mi ako budete imali strpljenja pročitati kažete bez zazora, kakvog je ukusa. Unapred vam hvala. Eto.
Negde pred početak zime, u novembru prošle godine, neko je Vuku Jeremiću, finim diplomatskim diskursom, jedinim koji on razume, predočio da od odluke afričkih zemalja direktno zavisi hoće li Kosovo, sa ubedljivom ili manje ubedljivom podrškom međunarodne zajednice, nastaviti da se razvija kao samostalna, nezavisna država. Vuk je tu poruku, kao što smo rekli, razumeo, a još sa Cambridgea zna da je Afrika najtopliji kontinent, tako da je brže-bolje spakovao svoje uvek spakovane kofere i sa poslednjim jatima ptica selica odleteo u Ganu, Kongo i ko zna kuda.
Još se ministar
Nasa baka. Prabaka. Ko god se seca svoje bake, ili prabake, ili prabakine bake, posebno one iz stvarnog seoskog zivota... Znate li, te herojske, mitske zene su tokom Prvog svetskog rata bile mucene smrcu muzeva i dece, krile se u obližnjim šumarcima i gledale kako im pale kuće, gladovale sa svojim unučadima, bile su ponižavane i mrcvarene, bile su silovane...
Knežević Stefan imao je samo trinaest godina kada je na poklon od dubrovačkog poslanstva dobio ogrtač, dolamu od mletačke svile, bogato izvezenu bisernim nitima, kakvu su obično nosili carski prinčevi u Carigradu. Stariji sin kneza Lazara već tada je osećao odgovornost prema svome ocu, slavnom poreklu i zemlji koja je strepela od novih napada turske vojske. Mudri
нередак је случај да се у малим срединама касно, а често и никад, не сазна о личностима које су потекле из њих, рано се отисле у свет и стекле примерену славу.и димитровград (цариброд ) наравно није имун од тога што указује пример Дудов Златана који се у свету филмске уметности убраја у сто најзначајнијих стваралаца у тој области, док је за свој родни цариброд остао тајна.
Najtragičniji trenutak u istoriji Smedereva dogodio se u 14 časova i 14 minuta, 5. juna 1941. godine.
Bio je četvrtak, pijačan dan, grad pun seljaka koji su se vraćali s pijace, đaka koji su toga dana podizali svedočanstva, u Smederevu je gostovalo Novosadsko Pozorište, u poseti gradu je bio sin jedinac budućeg predsednika srpske Vlade Milana Nedića sa trudnom suprugom, voz je iz nepoznatih razloga kasnio 2 minuta...