Александар Ламброс
Из неког необјашњивог разлога у Србији ево већ коју деценију влада тренд истицања јавних натписа латиничним писмом и, у још необјашњивијем тренду, на неправилном енглеском. Пре неки дан сам пазарио у приватној радњи која се зове „Familly Marcet" Две грешке у две речи. А могла је лепо да се зове „Породична бакалница", или „Код Пере (Жике, Мике), како год да је име власника радње, еквивалетно оном чувеном француском „Chez ... " ... Није редак случај ни налетети на енглеске речи исписане ћирилицом (са све удвојеним словима) или на стране речи у српском транскрипту.Zašto ovakav naslov ?
Zato što je On mnogo preuzeo na svoja pleća. Mnogo više nego što je dozvoljeno, i mnogo više nego što je u stanju da iznese. U tom paketu je bila i odgovornost za uspeh projekta. Kada projekat škripi, red je da se biračima uputi potpuno pitanje; a potpuno pitanje uključuje i onaj deo o poverenju šefu od parade.
Zato što je On jasno signalizirao da se ne plaši, ako ne baš slova, a onda duha Ustava i Zakona. Koji spominju cifru od dva mandata. Pa ako ga već nije strah, hajde da vidimo šta oni koji biraju misle o toj hrabrosti.
Lične istorije su kao galerija. Šarenije slike na početku a kasnije one, možda zbog naših izbora, možda zbog okruženja, možda zbog kolektivnog uma i sećanja, gube boje ili odlaze u sive crne i neke grozne nijanse braon boje. U snovima, ili košmarima viđamo ih često. Na javi hoćemo da ih zaboravimo. Čak smo i ljuti na one koji nas podsećaju na te slike bez boje. Umemo da, te slike, nazovemo detaljima.
A posle mitinga ću pisati kako su svi učesnici & organizatori idioti, osim Vulina, jer Vulin voli Arzu
EDIT: I bi tako EVO IZVJEŠĆA
DEMOCRACY IS COMING Ovo nije priča o pozivanju na nasilje, ovo je priča o nepoverenju u demokratiju kao nešto što dolazi sa bombama, što maršira kao u pesmi Leonarda Koena („Democracy is coming"), nešto što otima teritorije okolo po svetu, siluje žene i preprodaje decu. Tom se bogu ne
Prvo, Čestobrodica je prelepa pod snegom. Grane su zaleđene, kuće su lepe i nema ih mnogo, kad se spustiš u Zaječar, nešto ti lepo, baš.
Onda neki hotel, mali i sa sobama ko za decu. Pa kafana Beba (valjda) i srneći gulaš, pojela više tanjira toga nešto je pristojno reći, na ovu glad u zemlji Srbiji, i maniju držanja dijeta u svetu
Pa pozorište, promocija, hladna scena, ledena sala, ljudi sede u kaputima meni skoro suze na oči
“Ne idemo redom kojim se reklo, već kako je se u sećanju steklo.To jesu znane zgode i lica, a ipak sve tek je obična skica…” Savremeniji administrator… Razumećete… nisam bio na licu mesta… opisane događaje znam samo iz priča, tračeva, delimično i na rumunskom jeziku, koji sam skoro potpuno zaboravio. Gde god je ostalo nepopunjeno tekstom, gde god su iznete neke pogrešne informacije
"Too much of a good thing may be a great thing", Mae West
Šta tragači za transcedentnim uzbuđenjem, prevratnici kulturnih normi i mogući revolucionari da rade i kako da provode vreme, kada se u istoriji retko dešavaju bona fide kulturne, političke i duhovne revolucije, ponekad ni za čitavog jednog ljudskog veka? Jedna od mogućnosti je da postanu opasni i srastveni club i discotheque goer-i, te da uz šarenilo svetla stroboskopa utonu u slatku dekadenciju (hmm...Me Vest), koju je disco era nosila sobom, i tako popiju poznati i dèjà vu antidote protiv monotonije i lošeg svakodnevnog života. ( Peter Braunstein ) Noćni klubovi i diskoteke su mu nekako dolazili kao čuvari plaže u zimskom periodu, i sprečavali, kao i obično, i primisli o nekim socijalnim nemirima i pobunama. Dnevne nedaće i problemi, nestajali su noću uz naglašene ritmove disco muzike i kičasta svetlucanja lažnog glamura.