Odavno nije bilo bloga o kuvanju - sve neke dosadne teme, te politika, te Vučićev visoki pritisak, te oće li Radule preuzeti vlast ili napisati simfoniju ili će možda izmisliti teleportovanje pa svakog člana svoje sekte teleportovati direktno u Fort Knox, te oće li Nišlija sa Vračar duđe u vladi, te oće li Čeda da kresne Tadića ili obratno i sve tako neke štajtigajaznam teme. Dosta je bilo mlaćenja okolo džbuna, štobono rekla jedna pokondirena blogoštrokondža,
Svako ko je završio srednju školu zna priču o Don Kihotu, tragično-smešnom junaku istoimenog romana Miguela Servantesa: Don Kihot živi u imaginarnom svetu heroja, vitezova, divova, čarobnjaka nežnih devica u kome čuva svoju Dulčineu iz Toboza. U stvarnosti, Don Kihot je Alonzo Kihano, postariji gospodin; plemenita Dulčinea je seljančica iz obližnjeg sela, a divovi su vetrenjače. U svojoj priči "Problem" Horhe Luis Borhes se pita šta bi se desilo kad bi deludirani Alonzo u tom svom magnovenju zaista ubio čoveka? Po Borhesu, tri su moguća odgovora na ovaj problem.
Prvi
Nema ravnodušnih kad se pomenu osamdesete godine XX veka. Glorifikuju ih (jugo)nostalgičari, ocvali marksisti, samoupravljački neradnici, lezilebovići raznih vrsta ali i nekadašnji rokeri, neostvareni umetnici, sanjari i naivci koji nikad nisu sazreli pa su odjednom zaprepašćeno shvatili da im (onaj) život prođe. Demokrate ispod Slobinog/Vukovog/Dražinog/Nedićevog/Koštunicinog/Čedinog/Tadićevog i ostalih šinjela, veliki Srbi i pravoslavci čije srpstvo i pravoslavlje počinje Osmom
Naleteh pre neki dan u Atlanticu na ovaj članak koji tvrdi da je verovatnoća neke globalne katastrofe koja bi zbrisala čovečanstvo s lica Zemlje mnogo (nekoliko puta) veća od verovatnoće pogibije u saobraćajnoj nesreći. Ima tu i neka računica (doduše, bazirana na američkim statistikama u vezi saobraćajnih nesreća) i priča o tome kako svi sad u kolima imamo te pojaseve i air bags, a ništa se ne radi na predupređenju ili zaštiti od globalnih katastrofa, koje su, bar prema studijama na koje se navedeni članak referiše, mnogo izvesnije.
Kazivanje Vesne Milakare, Srpkinje sa Banije*:
Imala sam 29 godina. Ti osam, a Maja šest i po. Odvezli smo vas 1. avgusta kod mojih u Milakare, a već u četvrtak su vas vratili jer je Maja pala sa drveta, otekao joj lakat, poplavio. Nikad nije plakala, samo se smrkne i ćuti. S njom u Glinu: polomila ruku, stavili joj gips. Tu noć smo jedva zaspali. Negdje oko pola pet ujutro počelo je da gruva. Sa sviju strana samo detonacije. Tuče, tuče... Ranije,
Hteo sam baš ovih dana da pišem nepolitički blog, majke mi! Ali vidim niko da napiše nešto u čast velikog srpskog praznika Vidovdana, 15/28 junija kad se Srbima dešavaju samo lepe stvari:
- 1389: izgube rat i to posle dovijeka slave
- 1914: ubiju svog najvećeg saveznika u Beču i trudnu mu ženu
- 1989: objave svetu (govornik mlad sa suncem u kosi) da će da zarate sa svima jerbo "ako ne umemo da radimo - umemo da se bijemo"
Uzmite zmijsku košuljicu (mora biti od otrovnice), suvo krilo slepog miša, grudvicu dlaka od vuka (najbolje sa vrata ili leđa ali ako nemate može bilo kakva, samo da je vučja), nekoliko zrna pšenice koja je dve godine bila zakopana ispod kućnog praga i šaku suve koprive. Treba vam još i crep sa crkve (sa istočne strane) i jedan detetov odsečeni nokat koji je odležao 7 dana u svetoj vodici. Sve sastojke dobro istucajte ili sameljite i razmutite u maloj šoljici
Krenula rasprava kao digresija ali je tema vredna novog bloga pa ne odgovaram tamo.
Srbija je energetski neefikasna. I država i građani. Državu boli patka da bude energetski efikasna jer vlast zna da su građani stoka i da će potrošiti silne teradžule energije