Mleko nije samo hrana - vrzmalo mi se po glavi dok sam, sva očajna pre pet godina pokušavala da dojim svoju prvu bebu Janu. Dva meseca smo se mučile (više ja nego ona) i na kraju smo došle do stadijuma kada je dojenje lepo i lako. Od tada, prošlo je dosta, rodio se Aleksa i dojio, rodila se Sara i ona uživa u blagodetima majčinog mleka. Uživala sam u tome što svojoj deci mogu da pružim najbolje, što je meni lepše, lakše i komfornije. Nisam baš razmišljala mnogo o mamama koje nemaju tu privilegiju da njihova deca dobijaju majčino mleko.
Jesam, razmšljala sam svaki
... a na štetu zaposlenih majki.
Ili kako to izgleda kad se malo koristi matematika...
Vidim da se ovo što se juče dogodilo u Oslu ovde, kanda, nikog ne tiče.
Ne znam za ostale, ali deca koja su poginula na ostrvu (poslednja brojka 84), vršnjaci su moje dece...
Strašno
EDIT: 25.7.
Trenutna brojka je 86 a još petoro se traži..
EDIT 2:
U medjuvremenu je objavljeno da nije 86 nego 68! Nažalost, ne osećam se ni malo bolje - i JEDNO ubijeno dete je previše!
ČURUG - Osetljiv na tuđu nesreću.
- U grudima moje mame uskoro će kucati novo, zdravo srce. Zahvaljujući jednom veoma visokom čiki, koji dobro igra košarku, dobili smo puno para - pohvalila nam se juče četvorogodišnja Nevena kad smo telefonom pozvali njenu majku Slađanu Benke (26) iz Čuruga, koja ima retko oboljenje srca - dilatativnu kardiomiopatiju.
Iliti, Lični sudar se nerazumevanjem genetike...
Htedoh ovo da napišem kao komentar na blog kolege Nsarskog, http://blog.b92.net/text/18268/Genetika-za-pocetnike-I---zasto-se-zlo-ne-moze-iskoreniti/ ali, kao što neko lepo reče - kad imaš sopstveno dvorište, pozovi društvo da se igra u njemu...
Daklem.
Kao što je već poznato moja „treća-sreća" je naša Princeza. Koja je, za razliku od mene i Žmua, koji smo smeđokosi i smeđooki, rođena plavokosa i plavooka. Doduše, nas dvoje se zbog toga nismo previše iznenadili, pošto oboje imamo plavooke u neposrednim precima (počev od kompletne familije moga oca), ali komšiluk...
Znate kakvi su naši dragi komšiluci - moraju da se raspituju i kad treba i kad ne treba.
ili
Kako sam ubio Petra Pana
Mali uvod:
ovaj tekst nastao je pre nekih mesec-dva i nikada nije baš potpuno dovršen. Nekako je uvek nešto falilo i žuljalo, i uvek je trebalo još nešto reći, ali paziti da to nešto ne odvede na stranputicu.
No, onda se pojavio blog "Kriza o'srednjih godina", maestralni rad koleginice Razmišljam, a na sličnu temu.
Pa sam ja ovaj svoj uradak, a kao komentar, postavio kod nje.
I onda odlučio, da ga, ipak, postavim i kao svoj zaseban blog. I to prevenstveno iz dva razloga: to jeste nekakvo bitna faza u mom životu, a za pretpostaviti je da nisam baš izuzetak, koja pretpostavka, opet, vodi i do drugog razloga za objavljivanje: hoće li se još kogod prepoznati u mom ogledalu?
Dakle - Namćor u ogledalu.
Kako čovek postane sve što je kod svog oca mrzeo.
Beogradska autobuska stanica. Pola sata pre ponoći, polu pijan, ulazim u narandžasti autobus ka jugu, sa idejom da ne zakasnim baš puno sutradan, u Nišu, na posao. Ispred mene cigančica sa četvoro sasvim male dece. Najmanje je godinu ipo a najstarije ne više od pet. Pažnju su mi privukli jer su deca bila neobično tiha... Onako mali jedan drugom do uveta. Ciganka je imala samo jednu kartu. Ne treba joj više. Dok deca usporeno forsiraju, za njih, ogromne stepenice primećujem da je ciganka vrlo uznemirena. Trese se. Par koraka od autobusa uočavam ciganina, malo mlađeg od mene, sa već sedom bradom kako namršten, fiksiranim pogledom prati ulazak u bus. Sa njim je prelepa cigančica, u besprekorno belim trenerkama, ukusno našminkana, u novim roze patikama. Cenim da nema više od 14 godina. Izuzetno liči na majku četvoro malih putnika. Čudno mi je što se ne pozdravljaju na rastanku. Ciga ima autoritativan stav, mlada cigančica je sa monalizinim osmehom, kao da likuje, a odlazeća majka je u vidljivom grču. Deca ćute sve vreme i prate instrukcije majke.
autorka mr Dragana Ćorić
/predsednica UG RODITELJ - Novi Sad
A nije Budimac
Stvarno se gnušam te sorte, šovinističke. Ja sam više u fazonu ono, umereni nacionalista – volim svoje ne mrzim tuđe. Ponekad samo kafanski ohrabren, pa ljudi smo cenjeni sude, prepričavam kako sam definitivno prelomio da će mi biti supruga:
-Komšija, imaš li nekoga u tom delu Kolonije da mi se raspita od kojih je i je l naša?
-Imam kolegu.sa posla.
Ubrzo je kolega kolegi objasnio da ’’mladoženja nema šta da brine , da je mladica iz dobre kuće, vaspitana u patrijarhalnom duhu i
Još mi je u sećanju, posle ovolikih godina, uzdrhtali glas mog strica, kao da govori preko velike knedle u grlu, glas kakvim se nagoveštavaju duboki dramski zapleti ili sudbonosna otkrića. Zvučalo je kao da je rukom zaklonio mikrofon telefona, da tajnost bude kompletna.
“Dodji odmah ovamo, kod tetka-Mice, brzo”!
Onda su mi se klikeri u glavi vrteli mnogo brže nego danas pa mi je odmah bilo jasno da me ne zove sa parcele 11, konačnog smeštaja moje baba-tetke, nego iz njenog doskorašnjeg, ovosvetskog stana.
“Šta je tako hitno”