ne bi propao svet da je na semaforu uzdržanih bilo jedan više, a podržavalaca jedan manje.
i mene ne bila sramota moje zemlje odjutros.
U predvečerje jugoslovenske katastrofe za beogradski nedeljnik Inervju napisao sam nevelik prilog pod naslovom Zločinci ante portas. U zaključku sam istakao, da neraščišćeni odnosi iz skorije prošlosti i socijalna klima devedesetih, daju dosta osnove za pretpostavku da građanski rat u SFRJ, ukoliko do njega dođe, ni ovoga puta neće proći bez ratnih zločina, te da će taj rat, pored drugih specifičnosti, obeležiti zastrašujuća svirepost jednog broja njegovoh učesnika. Nažalost, ove i slične pretpostavke su se obistinile. Pogrešio sam samo u jednom: nisam mogao ni predpostaviti da pred našim vratima čeka baš toliki broj svirepih zločinaca. Kasnije sam pokušao da pronađem odgovore, da razumem, ne da opravdavam ili osudim.
Već u toku rata bilo je jasno da su granice međunarodnog humanitarnog prava probijene. Statut Međunarodnog vojnog suda u Nirbnergu, koji je verifikovala generalna skupština OUN Rezolucijom od 11.12.1946.g. kao ratni zločin kvalifikuje: ubistva, zlostavljanje ili deportaciju civilnog stanovništva, ubistva ili zlostavljanje ratnih zarobljenika, ubijanje talaca, pljačkanje javne i privatne imovine, namerno razaranje gradova i sela, ili pustošenja koja nisu opravdana vojnim potrebama. Bilo je, također, jasno da ratne zločine čine sve sukobljene strane. Međutim, na primeru ratova u bivšoj Jugoslaviji starom, nepisanom pravilu po kome se poraženima sudi kao ratnim zločincima, a na pobedničkoj strani pojedinci se za ista dela proglašavaju herojima, najmoćnija sila u istoriji sveta dodala je još nekoliko redova – o tome ko je ratni zločinac, a ko heroj mi odlučujemo, preko međunarodnih sudova i na sve druge načine.
Papa ne može Stepinca proglasiti svetim. Za to su krivi biskupi koji godinama pokušavaju rehabilitirati NDH
Papine riječi o Stepincu i Irineju izazvale su skoro jednaku tjeskobu, zbunjenost i osjećaj nemoći i nepravde, kao svojedobna osuđujuća presuda generalu Gotovini
AleXandar Lambros
Ne radi se samo o tome da Srbija, pri okolnostima kakve jesu, nema kad da se bakće tamo nekim filmom, jer doslovno mora da gleda kako će da opstane, već o tome da mi pristajemo na ulogu žrtve Anđelinine loše umetnosti. Šta više u nju se potpuno uživljavamo. A izbor je i jasan i jednostavan do mere saveta iz Cosmopoliten-a. Ili ćeš prihvatiti ulogu žrtve i batrgajući se tonuti sve dublje ko u živo blato, ili ćeš je svesno i angažovano odbaciti i biti proaktivan umesto reaktivan.Klint Istvud nije samo uspešan glumac i reditelj, već je takođe nadaren politički mislilac. Kada se jednom budu pravili anali mislilaca slobode našeg vremena tu svakako neće biti neurotični Žižek, pretenciozni Fukujama ili zaneseni Čomski, već hladni, trezveni i svedeni Klint Istvud. Prljavi Hari. Koji nije napisao ni jednu knjigu. Jer kao da su knjige bitne da bi se politički mislilo. Važan je stav. Stav je mala stvar koja pravi veliku razliku, štono reče Čerčil.
Porediti Zorana Đinđića sa bilo kim iz otužnog mnoštva tipusa koji nam se u ovoj razvalini od zemlje samopredstavljajaju kao političari - nema ama baš nikakvog smisla.
Pre svega: Zoran Đinđić umeo je da se nasmeje!
Samo da ti kažem ... knjige, medenjaci, vino (bez gitara), rakija od borovnice, ljubazno osoblje, najbolja domaćica na svetu, blogeri u najboljem raspoloženju ...
Tu smo, počinje Direktan Prenos:
Čitajući tekst Milana Novkovića "Evroazija" setim se pisma koje je Oldos Haksli napisao Džordžu Orvelu povodom pojavljivanja njegovog romana "1984".. To sam pismo, naime, prvi put pročitao pre gotovo godinu dana na ovom mestu , prezentovano od Danijele Nikolić, i sačuvao kao bukmark.
Sa namerom da to pismo u okviru komentara u delovima citiram na poemnutom blogu pročitah ga još jednom i odustadoh. Iz dva razloga: jedan je da bi to bio svojevrstan trol i skretanje sa osnovne linije teme. Drugi i mnogo važniji je da ovaj tekst vredi u celini predstaviti zajedno sa ilustraicijama i komentarima sa ovog mesta.
Fantastična je i zapanjujuća činjenica koliko je blistavi um pre toliko decenija našu zbilju video bolje, jasnije i preciznije od ogromne većine nas samih, zagledane u svoje pupkove i njihove rime.
Dakle, Oldos Haksli i Džordž Orvel o svome sutra koje je naše danas. Moći predikcije, mračnim vizijama, borbi racija i nagona:
Rajtvud, Kalifornija
21. oktobar, 1949
Poštovani gospodine Orvel,
Vrlo ljubazno od Vas što ste tražili od svojih izdavača da mi pošalju primerak vaše knjige. Stigla je dok sam bio u sred posla koji iziskuje mnogo čitanja i proveravanja referenci; budući da sam, zbog lošeg vida, prinuđen da smanjim obim čitanja, morao sam da sačekam dugo vremena pre nego što sam bio u stanju da se upustim u čitanje 1984.
Slažem se sa svim što su kritičari do sad pisali i mislim da ne moram da Vam ponavljam, još jedanput, koliko je Vaša knjiga izuzetna i fundamentalno važna. Dozvolite mi da umesto toga govorim o onome čime se knjiga bavi - konačnom revolucijom.
Поређење годишњих потенцијала обновљивих извора енергије и укупних залиха фосилних горива [1] (преведено и прилагођено за српски језик)
Једном кад Капитал укапира (а укапираће) да је Сунчева енергија практично неограничен ресурс без драстичних негативних последица