Toliko nam je zla naneto i toliko smo zla naneli da mi ostaje jedino da se pomolim za spas duša naših.
„Ne pokušavajte nikad da dodirnete vaše idole, može pozlata da vam se zalepi za prste"
Pade mi na pamet nematerijalnost virtuenog života, iako je i u nevirtulenom životu materijalnost najčešće svedena na pogled i zvuk, pa se setih „ekstra specijalne" atribucije marksističkog viška vrednosti koju onda Diedrich Diederichsen pokušava da posmatra i u umetnosti.
Prva interesantnost se ogleda u neverovatnom padu vrednosti muzike (mislim na monetarnu vrednost, ne realnu vrednost) u poređenju sa neverovatnim skokom u novčanoj vrednosti dela likovne umetnosti.
E sad, zvuk imamo i preko telefona, skajpa, ako se opet vratim na virtuelni život, samo ga tamo relativno retko koristimo. Chat je, opet, neki sumrak između virtuelnog i realnog pa Miško „Mudrac" zaključuje da stvarnu razliku između virtuelnog i realnog čini dodir i samo dodir.
I neka verovatno hemija samo što ona nije artikulabilna ni mnogo većim literarnim talentima, pa ja neću da se guram („mnogo većim" relativizam, ego-profilijada je uvek beskrajni izvor veselja).
“Mili, kada ćemo ozvaničiti ovu našu, može se reći dugotrajnu vezu? Vreme prolazi, a mi nikako da stanemo pred matičara. Roditelji nam sede na grbači i rođaci, a i ova silna deca koju izrodismo se pitaju, da li ćemo konačno postati muž i žena?! Znam da je brak prevaziđena institucija ali zašto mi baš da živimo ovako moderno? Eto, ne moramo u crkvi da se venčamo, ne moram ni venčanicu da kupim niti da je iznajmim.
Eво пренећу у оригиналу
"IZVOR: BLIC
Beograd -- U Hrvatskoj i Srbiji postoji politička volja da se povuku međusobne tužbe za genocid. U Vladi je Blicu rečeno da je Srbija za to da se tužbe bezuslovno povuku.
Predsednik Hrvatske Ivo Josipović
Čitam vesti od jutros, pa naiđoh na sledeću izjavu Vuka Draškovića o Političkoj Akademiji SPO:
"Ako prihvati da bude predavač, Vučić bi mogao da govori nešto slično onome što je nedavno napisao u “Danasu” - da je i on davao doprinos po Srbiju pogubnoj politici sukoba sa Evropom, sa NATO, sa SAD, sa našim susedima, da je razumeo da nam takva politika donosi samo nesreću i poraze, i da se, zbog toga, danas tako odlučno zalaže za članstvo Srbije u EU, za pomirenje sa svima u našem okruženju.
Ове недеље сам се оглушио о позив Небојше Миленковића и нисам бојкотовао Утисак недеље, и гле чуда – неки нови људи, и мало другачија тема. Разговарало се о простоти, мање-више колоквијална нагваждања, занимљиви утисци, али мој лични утисак је свакако био Ненад Чанак.
Kažu, valjda kažu, kako je prvi, i možda jedini uslov da prema nečemu može da se razvije empatija to da to nešto mrda i da ima neku autonomiju - više-manje da ume da nas proizvoljno ignoriše kada mi ne želimo da budemo ignorisani.
A mi smo, kobajagi i više-manje, uglavnom i skoro svi neka vrsta robota danas. Tako to mnogi vole da misle da jeste.
„Mislim dakle postojim", „osećam dakle postojim", „štagod dakle postojim" ne bi trebalo da pomera ovu tužnu jednačinu previše, skoro nimalo u stvari, pošto sam ja ja i nisam ja robot, nego su svi ostali roboti, tj uglavnom, usporednom, nije bitno u stvari kakvo cveće cveta u objektivnoj stvarnosti dok god miriše kako mi želimo da miriše u našim glavama.
A opet, dok su lepe brown oči u koje piljimo periferal značajno pomeren u odnosu na bilo koje druge lepe brown oči, ili lepe plave oči, ili zelene, ili sive, mi, u stvari, nećemo priznati ono što mislimo da priznajemo dok buljimo u nešto drugo, a ne u oči, npr dok posmatramo more ljudi koji svako jutro sinhrono presipaju životnu eneregiju u betonske ploče ispod njih na putu ka poslu.