Ili svakom parada: jednima pederi, drugima tenkovi
Elem, seća li se neko šta to beše „Haški tribunal? Da, to je bila ona grdna stena što je Srbiju delila od Evropske unije i svetle budućnosti. To, samo to i ništa drugo do to. Nema drugih uslova, nema dodatnih uslova, nema skrivenih uslova. Ponavljali komesari, ambasadori, predstavnici, a za njima horovi naših političara. Samo da se pošalje i osudi cela zločinačka Vlada, Generalštab, rukovodstvo policije. Još Milošević, još Karadžić, još Mladić, još Hadžić.
3, 2, 1 - i... Trt! Ne stigosmo ni da odahnemo kad - Kosovo.
Naravno, ružno bi bilo pomisliti da je to neka ucena i da naši prijatelji na taj način pokušavaju da pocepaju ili ponize našu zemlju. Ne, naravno. No se za svaku zemlju u toj harmoničnoj zajednici naroda i država mora znati gde su joj granice i dokle joj suverenitet seže. A Srbija, eto, ne seže dokle njen ustav kaže, niti rezolucija UN. nego dokle kaže Vašington, direktno ili preko čauša.
No čemu ovaj i ovakav uvod kad je tema sasvim drugo nešto?
Na proslavi jubileja Demokratske stranke, 25-godišnjici rada, trenutni predsednik Bojan Pajtić između ostalog je rekao: "Pravili smo greške dok smo bili na vlasti, koje smo skupo platili 2012. i 2014, možda i više nego što smo zaslužili."
Imam amandman na ovo. Ne zato što sam cepidlaka, već zato što sam ubeđen da je nemoguće ispraviti greške ako ne znaš koje su ili znaš, ali okrećeš glavu od njih. Naime, radi se o rezultatu koji je postigao DS na izborima 2012, a za koji Pajtić, ne jednom, tvrdi da je "loš" ili "katastrofalan".
Dakle, da li je DS greške svoje vlasti skupo platio 2012. godine?
O upravo održanim izborima napisao sam sve što sam mislio u prethodnom blogu - "Ko je hranio Mogvaja". I nemam bogznašta da dodam. Ni da ispravljam ni da se naknadno pravim pametnim.
Sad mogu da sebi i vama čestitam nastupajuću 1990. Sa svim što uz to ide.
A počinje razočaranjem, velikim zanosom i aklamacijom.
Beograd je plakao.
I Zagreb je plakao, ako je verovati Dnevniku.
Ljubljana je jecala, Skoplje se u suzama kupalo.
A mi se cerimo, idioti, u tom šantavom, kloparajućem autobusu jer je Mire probao da nacedi neku suzu a Hans mu reko : Usraćeš se, jebote!"
Ko bi da čestita Predsedniku rođendan može da ode da se potpiše na čestitku prekoputa OŠ Vladislav Ribnikar.
Prijatelji iz zemalja koje su u dguom nizu genocida, ratnih zločina i masakriranja civilnog stanovništva u desetinama država sveta izvršile i brojne genocide, našli su vremena da u jeku genocida u Gazi u kome su direktni sačesnici i pomagači - Srbiji i njenim građanimja malom, prikladnom lekcijom iz novije istorije čestitaju današnji zajednički jubilej.
Evo kuma na kapiji!
Kako mislite - nema nikog kod kuće?!
…
Kad je ono Vojislav Šešelj kretao na ispunjavanje svoje životne misije Slobodan Milošević je bio živ. I čekao ga.
I Zoran Đinđić je bio živ, i sa pravom, ispostavilo se, očekivao da ga vise neće sresti.
Sa Trga republike ispraćali su ga četnici svih srpskih zemalja, a govorom ga obodrio I kum I zamenik u SRS, vojvoda Tomislav Nikolić. Kao ratnik ratnika kako sam reče, kao našeg Voju, Vojislava, Šekija, Šešu. A Šešelj je njima sutradan na aerodromu poručio da će se boriti za sve četnike a da njima u amanet ostavlja da sruše dosmanlijsku vlast.
I ode Šeki...