Preko agenta dogovorim visinu honorara, datume kad radim, … Dobijem separatni scenario. Ma sve izgledalo kao pucka. Bio kraj februara, ja snimam od četvrtog aprila. Radnja je u Kanadi. Ja predam pasoš u filijalu Kanadskog konzulata u Majamiju. Kažu mi da će biti viza biti gotova za sedam do deset dana. Sve se uklapa.
Međutim prođoše 20 dana – ništa. Mesec dana – ništa. Upadam u žestoku frku, ljudi me zovu da bukiraju karte i da potpisujem ugovor… Okrećem telefone, šaljem faksove, mejlove, … Ništa od vize i pasoša. Zamoljen sam da predložim zamenu i ja ih spajam sa kanadskim strongmanom Hugom. Besan do bola svakog dana šaljem po mail i faks u kanadski konzulat u Bafalu i “%$&#%$ milu majku. Pasoš dobijam tek maja sa vizom koja je istekla 8 dana!? Jebeni Kanađani! Zarekao sam se da neću nikad više da odem u tu Kanadu. Ispušio za 40 000 dolarjev.
Poštovani,
čitaoci ovog bloga, o najvećoj tragediji u Smederevu iz 1941. godine, na ovom blogu, pisao sam nekoliko puta. Pošto su se javljali čitaoci iz raznih krajeva Srbije, koji su te događaje komentarisali i dali predlog da se ove godine 05. juna 2013. godine u Smederevu održi komemoracija žrtvama ove velike tragedije, ovde pišem ovaj tekst kao
J A V N I P O Z I V
Gospodin Mulligan, član avio-kluba Krila neba, upravo je dovršio poslednje slovo na novoj ceduljici koja će od večeras stajati na ulaznim vratima njegovog stana. Živeo je sam. Zatvorio je i zaključao vrata, naslonio kišobran na dovratak i sa obe ruke smestio ceduljicu na za to predviđeno mesto. Malo više se namučio nego prošli put. Uzeo je kišobran i krenuo u pozorište.
Pre ravno 70 godina, u tzv. Novosadskoj raciji od 21. do 23. januara 1942., mađarski fašisti su pobili 1255 ljudi i to samo u Novom Sadu, i to samo onih kojima su precizno utvrđena imena. Lako je moguće da je žrtava bilo više (kao objektivna cifra se, u ozbiljnim razgovorima, uzima 1330), pre svega zato što evidentiranje ubijenih koji su po nacionalnosti Romi nikad nije izvedeno do kraja precizno - neki su naime popisani kao Srbi a neki, biće, uopšte nisu ni evidentirani.
Sećam se... Poslednjih nekoliko dana stare godine u školi niko nas ne bi terao da odgovaramo, samo smo pravili zidne novine sa crtežima jelki, Deda Mraza, irvasa i, naravno, poklona. Trideset prvog u kuću bi odnekud bila donesena bugarska jelka na sklapanje, marke „zakržljala u razvoju“, okićena jednocifrenim brojem rasparnih ukrasa. Bio bi uparađen i okrugli sto u maloj trpezariji i prekriven svečanim čaršavom sa izvezenim trešnjama. Na počasnoj galeriji, na centru stola, dostojanstveno stoji masivan crni svećnjak od kovanog gvožđa sa tri debele sveće, opkoljen ruskom salatom, pitom sa mesom i prasetinom. Stražu drže nabildovana pogača, naseckana čajna i mlad sir. Možda i neki slani štapici sa susamom. Ne sećam se, bio sam mali. Na televizoru „ei kolor deluks“ čudno veseli Dnevnik, koji vodi niko drugi do Čkalja. Terciraju pripiti Žika Kakosebešepreziva i odavno izlapeli Nikitović.
Istorija poltronstva u Srbiji ima dugu tradiciju. Samoupravni sistem je bio idealan za usavršavanje poltrona i od tada uvlakačke sposobnosti imaju veću vrednost od znanja i snalaženja u raznim oblastima. Devedesetih godina razvoj poltronstva dobija novu dimenziju. Ostaju upamćeni jedan Milorad i Spomenka, kao najuočljiviji predstavnici ovakvog načina života. Bilo je i uspešnijih, koji su izbegavali kamere, ali su zahvaljujući ovoj veštini ostvarili uspešne karijere i zaradili veće svote novca.
Promena sistema nije omela najuspešnije poltrone u daljem usavršavanju. Pored
Traparao ti, ne traparao, starost bila ona nakaza ili ne, dolazi ne pitajući.
Kupiš šporet, prođu godine i on ostari, sve se češće kvari, plaćaš popravke dok ne dostignu cenu novog šporeta i kupiš novi. Ista stvar je sa mnogo stvari koje svakodnevno upotrebljavamo.
Ali starost! Ne možeš kupiti novu mladost. Ma kako se dobro držao i izgledao u poznim godinama, česti su kvarovi organizma. Neki se uz lekarsku pomoć mogu popraviti ili bar ublažiti a nekima nema leka. Počneš da se prisećaš unazad do dečaštva i mladosti, padne ti na pamet ovo ili ono što si
Najavljuju fajront, društvo umorno od konzumacije, svetlo sve tanje, muzika na prekide.. I onda se javi, jedan je dovoljan da izazove: želju za novim krugom: ritma, zagrljaja, kucanja čašama... još jednog talasa adrenalina.
Koliko je adrenalin potreban uspavanim nama pokazali su sinoć u Madlenijanumu DANSKI MAJSTORI IGRE, raspoređujući kroz džez standarde pokrete koji sklapaju i rasklapaju nostalgiju.
Tim Rašton i Karolin Henderson.
Ljubičasto veče i vino koje je u stalnoj opasnosti da prezre, a postaje sve bolje.