Ako bi se pravila TOP lista profesija, na čije
Umereno moderna, mlada, i prijatne spoljašnosti, su neke od osobina koje njeni prijatelji i kolege primećuju. Ali ono što je vrlo bitno za samu Emiliju nije vidljivo na prvi pogled...
Širom planete strah od gubitka posla preuzima prvo mesto na listi strahova, a doskorašnji sasvim normalan strah od smrti je potisnut na drugo mesto. Mnogi solidni radnici danas gube posao zbog loše ekonomske situacije, i opšteg trenda brzog smanjenja troškova koji se načešće izvodi kroz otpuštanje zaposlenih. Emilija strahuje da je ona možda jedna od onih koji će uskoro smanjiti troškove u njenoj organizaciji.
Verovatno se i vama dogodilo da krenete u svoju omiljenu knjižaru, u kojoj godinama razgledate i kupujete knjige, a kada tamo stignete sa čuđenjem konstatujete da vaše knjižare više nema. Već desetak godina knjižare po Srbiji nestaju. U centru Beogradu prva je nestala Jugoslovenska knjiga iz Palate Albanija, a zatim su jedna po jedna nestajale Nolitve knjižare, knjižara Kultura, Rad i druge. Na mestima gde su nekada bile knjižare sada su parfimerije i butici modne i sprtske odeće i obuće. U neravnopravnoj borbi sa brendiranim parfemima, trenerkama i patikama knjiga je poražena.
Međutim, ne nestaju samo knjižare, već i velike izdavačke kuće i štamparije ( Prosveta, Nolit, Filip Višnjić, BIGZ ...).
Da li je reč samo o posledicama tranzicije ili su to znaci da je štampana knjiga, kakvu poznajemo više od pet vekova, u ozbiljnoj krizi, ne samo u Srbiji, već i u svetu?
Ja da, hvala. Večeras sam napravio prve potpise*.
Za potpisivanje su vam potrebni:
- Računar
- Čitač smart kartica,
- Lična karta sa aktiviranim "drugim parom" ključeva i sertifikatom "javnog ključa"** iz tog drugog para, izdatim od MUP Srbije
- Programi, koje možete skinuti sa sajta Sertifikacionog tela MUP, koje je ovlašćeno da ove sertifikate daje.
Jedanest je godina od NATO bombardovanja Srbije (to jest - tadasnje SRJ). U Srbiji se ova godisnjica više skoro ni ne obeležava. Da nije medija da (kako koji) podsete ovaj narod na 24. mart 1999. - malo ko bi se setio da su te večeri na Novi Sad, Beograd, Niš, Prištinu i sve ostale gradove po Srbiji počele padati prve bombe. Prve od nekoliko hiljada tona bombi...
To što
Tekst Ivana Medenice u današnjem kulturnom dodatku Politike (http://www.politika.rs/rubrike/Kulturni-dodatak/Hladna-trajna.sr.html) bavi se duhom palanke i njegovim uticajima, iz ugla pozorišnog kritičara. Pominjem ga, ne samo zato što se temom bavi na intrigantan način, već pre svega zato što mi se čini da nam je, ovakvim opalančenim i destruktivnim neznalicama, potrebna značajna revitalizacija i reafirmacija kritičkog poimanja stvarnosti i rekritičnost u odnosu na sve ”što sanjamo
Kao individualna, lična, privatna situacija, uživanje je suštinski subverzivno i antikonzumentsko. Zato se u tu situaciju treba stalno, iznova, strateški pozicionirati. A i jer se u njoj uživa.
Tako sam, zahvaljujući knjizi pozvan da se slikam za TV sajtovanje, što mi je pružilo priliku da u Iguani sednem za bubnjeve i uživam u jednom od svojih prvih uživanja, tj. u sećanju da sam ih pre tridesetak godina svirao. I, uopšte, sve to oko knjige bilo je skroz super, uživanje u knjizi o uživanju, pa kud ćeš više.
Ova zemlja ne može da se uspravi i upristoji jer je u znaku - nadimaka! MIŠKO (Mišković), MIŠA (Milan Beko) i CANE (Subotić) samo su vrh ledenog brega, na koji se nasukala moderna Srbija.
Sada se javnost može sablažnjavati milionima i milionima evra, uz pomoć kojih ratni profiteri vrše medjusobna prebijanja, tj. obračune! Djavo je došao po svoje! Ono što je rodjeno u švercu, kriminalu i prevari mora ovako da se okonča! Porazom civilizovanosti, zdravog razuma i nade u prosperitetnu budućnost!
PROLEĆE JE, A JA ŽIVIM U SRBIJI!
Polude naša politička elita sa tim odlivanjem mozgova. Kao da smo aždaje pa svaka glava ima po jedan mozak. Opet mi je pao neki tekst gde predsednik Privredne komore Srbije Miloš Bugarin izjvaljuje ono što je pre neki dan izjavljivao dragi nam ministar za nauku i tehnologiju ili tehnološki razvoj, mada ne znam šta mi to razvijamo
"0-summ game" podrazumjeva da koliko jedna strana izgubi, isto toliko ona druga strana mora da dobije. Srpski zvanicnici cesto isticu da je to upravo ono sto se desilo u pregovorima oko statusa Kosova. Glavni cilj svakog pregovora jeste kompromis. Posto je zvanicni SAD obavijestio strane u pregovorima oko statusa Kosova da ce neuspijeh pregovora znaciti nezavisnost, bilo je jasno da kompromis nije bio cilj tj. da su pregovori samo obicna farsa.
Da li je ustvari separacija Kosova od Srbije stopostotni gubitak za Srbiju te stopostotni dobitak za Kosovske Albance? Gledajuci stvar kroz aspekt