Proces kulturnog genocida najvećim delom je završen momentom izbora Tomislava Nikolića za prdesednika Srbije.
Finalni čin obavljen je izborom Aleksandra Vučića za njegovog naslednika, a sahrana Šabana Šaulića u Aleji zaslužnih građana biće samo razmeđa između tragedije i farse, onad dva oblika istorijskih epoha koje se kod nas stalno smenjuju jednom u dva veka ostavljajući nekoliko decenija za normalan život i prosperitet.
Ovo je tekst ostavke Saše Radulovića na funkciju ministra privrede Srbije.
Nadam se da mi Saša neće zameriti što sam ga ovde objavila jer mislim da je sad pravi trenutak da se o svemu navedenom u ovom tekstu raspravlja i da ljudi kažu šta misle.
Naučni časopis Computer Science and Information Systems (ComSIS) je uvršten na SCI listu (Journal Citation Reports by Thomson Reuters) za 2010. godinu sa dvogodišnjim impakt faktorom od 0.324. Ovo više i nije baš tako nova vest, ali je svakako veoma važna za našu nauku, a nisam siguran da je medijski adekvatno propraćena (ako je uopšte neko o tome i pisao).
Šta je impakt faktor?
Svake godine izračunavaju se faktori uticaja (engl. impact factor) za sve časopise koji se referišu u citiranim bazama (Science Citation Index Expanded i Social Science Citation Index) i za sve časopise koji su bili citirani u njima. Na osnovu dobijenih rezultata biraju se novi časopisi ili isključuju već postojeći. Faktor uticaja časopisa je danas veoma raširen kriterijum za izbor časopisa u bibliotekama, kao i za izbor u kom časopisu objaviti rad. Detaljnije o tome kako se računa impakt faktor pogledajte ovde.
- "Da li znaš ko je bila najbolja teniserka Jugoslavije pre rata?" - pita to, a oči mu se cakle. Očito je bilo da uživa u mom pokušaju da se setim koja bi to teniserka mogla biti najbolja pre 1941.
- "Ne znam, zaista." - odgovorih ja posle nedugog razmišljanja i nastavih: "Hajde reci mi koja?"
Po svemu sudeći, Treći svetski rat imaće obeležja računarskog / kompjuterskog rata (engl. cyber war) ili će možda „samo" početi kao kompjuterski rat, a nastaviti se nekim drugim sredstvima, kad računari i komunikacione mreže ispadnu iz pogona. Da li je taj sukob već počeo?
Evo nekoliko događaja koji mogu da nas ispune nelagodom ovih dana.
Пред нама је црно-бела фотографија: насмејана и лепа девојка на њој зове се Хилда Дајч. Препланула је од сунца, тако се чини, јер оно просијава кроз длачице на њеним подлактицама. Обучена је с укусом, прикладно за лето и вожњу на палуби брода, и има диван, питом и драг осмех. Допада ми се, и чини ми се да бих с њом имао шта да причам, и с њом из њене младости и сјаја, и доцније, кад сазри или остари. Она и ја се нисмо могли срести: убијена је у Београду пре 75 година у камиону-душегупки. Тај камион био је допремљен у Београд за коначну ликвидацију Јевреја. Одвозио је логораше са Сајмишта на пресељење, наводно, у неки лепши и комфорнији логор, а у ствари на кратку вожњу до Јајинаца. Током ње би издувни гасови из мотора погушили путнике смештене у херметички затворени товарни простор. Није забележен тачан датум Хилдине смрти. Вероватно је угушена међу последњима, крајем априла или почетком маја, јер је била болничарка, и зато потребна концентрационом логору. Ту су сада, на његовом месту, некакви шибљаци и рушевне зграде, и једино висока централна кулa наговештава лепоту некадашњих здања. Пре Другог светског рата око ње био је низ павиљона, и они, заједно са кулом, чинили су прелеп сајамски комплекс, у ком су се одржавале изложбе, концерти, представљала кола, авиони, нова техничка достигнућа. Доласком Немаца београдски сајам, удаљен 300 метара од језгра града, преуређен је у концентрациони логор за Јевреје.
VOŽDOVAC PAO ─ ILI: DEMOKRATIJA KOJA NIJE ZASNOVANA NA SISTEMU VREDNOSTI JESTE SAMO OBMANA I PRIVID…
Dakle prođe i taj Voždovac. Suočeni s rezultatima izbora oni koji su nas mesecima maltretirali jednim lokalnim izborima uglavnom su se ućutali ─ kao da čitav naš život, evropska budućnost, opstanak vlade, države i partije, etc…, do pre samo nedelju-dve nisu zavisili upravo od Voždovca. Poput deteta što pred nailaskom problema koji ne zna da reši jednostavno zažmuri ─ samoproglašena demokatska elita ove zemlje po ko zna koji put pokušava da, izbegavanjem suočenja sa realnošću, problem prolongira ─ sve do trenutka kada preventivno delovanje više neće biti moguće. E sad, da su na Voždovcu poraženi samo DS, LDP i G17+ stvar bi bila prilično jednostavna, to jest mogla bi da se tumači kao unutarpartijski problem ovih stranaka ─ međutim, posledično gledano, stvar je mnogo ozbiljnija i suštinski se tiče budućnosti prilično izblamirane demokratske ideje u ovoj zemlji. Ideje koja trenutno stanuje u onom osećanju kolektivne poniženosti i frustriranosti koje je većinu građana koji su na svim prethodnim izborima glasali protiv SRS-a ovaj put ─ najpre u Zemunu a potom i na Voždovcu ─ nateralo da na dan izbora ostanu kod kuće.
Zato bi se ─ umesto patetike i “izražavanja žaljenja” što građani nisu shvatili značaj izbora ─ pomenuta gospoda konačno morala pozabaviti vlastitim greškama i nečinjenjima kao direktnim uzrocima navedenog. U suprotnom ─ osećanje kolektivne frustriranosti i izneverenih ideala demokratske (druge, treće, kojegod) Srbije, sad već sasvim kratkoročno gledano, rezultiraće izvesnim otvaranjem puta u totalitarizam i(li) populizam, svejedno. Taj put u Srbiji kakva danas jeste prilično je izvestan. Kolateralni korisnici opšteg posrnuća stranaka koje čine aktuelnu vladu i njihovih kohabitanata, svakako će biti razni Nikolići, Vučići, Ilići, Koštunice i ostali Šormazi ─ međutim, pošto od njih ništa ne očekujemo i pošto u njih ništa nismo ulagali oni, prirodno, uopšte ne treba da nas zanimaju. Kao pristojni ljudi ─ njima ćemo na kraju, pre ili kasnije, nevoljno čestitati. Oni kojima treba da ispostavimo račune na drugoj su strani.
Milan Nikolić
Mitropolit SPC, Amfilohije Radović, ima trideset dana na raspolaganju da odluči da li će uputiti izvinjenje učesnicima beogradske Povorke ponosa po preporuci poverenice za zaštitu ravnopravnosti, Nevene Petrušić. Ukoliko mitroplit propusti rok, moraće na sud. Biće interesantno pratiti ovaj slučaj.