i gotovo ceo dan zanemela,
posle današnje vesti.
Sudeći po medijskom izveštavanju novoustanovljeni organ Republike Srbije pod nazivom Državni Vrh, u stalnom je zasedanju. Sa tog zasedanja nema saopštenja ni izjava. Samo poneki težak uzdah i pritajeni škrgut zubma.
Šta ovi ljudi, u stvari imaju još da kažu jedan drugom o temi za koju se pretpostavlja da se o njoj raspravlja i konsultuje?
Šta, u stvari, bilo ko još ima da kaže na tu temu sem da jasno i nedvosmisleno iznese decidan stav i odluku za čije je donošenje ovlašćen funkciojom koju obavlja?
Cetrnaest godina izivljavanja nad sopstvenim narodom, spakovano u 72 sata paranoje istih onih koji su do svega ovoga i doveli.
Sta je to za vas, Djubradi jedna, naspram onog sto ste nam svih ovih godina cinili!
OD IZVORA DVA PUTIĆA
Od izvora dva putića
vode na dve strane.
Ne znam kojim pre bih stigla
do tebe jarane.
Ratno ostrvo ili Veliko ratno ostrvo je na vidiku građanima i onima što lađama prohode Savu i Dunav i svima je čudno kako opstaje onako prirodno i netaknuto obližnjom civilizacijom koja je tu okolo, preko reka. Niko nije znao odgovor dok nije naišao Praotac u jednom od njegovih, sa vremena na vreme, nailazaka tek da vidi šta ima i reče nekome usput da je Ratno ostrvo mesto gde obitava Mudro Biće odvajkada, od kada je sveta. Čulo se to brzo, prohujao glas po čaršiji i ostade priča o Mudrom Biću ispod, negde u šumi ili iznad ostrva.
… ili kako se zanemariti, ili izbeći… ili kako se prepoznati…a, ne znati…
Šta mi imamo sa sobom?
Ništa, dok nam odozgo ili odozdo ili negde iz sredine ne zazvoni pulsirajući na kraju noktiju, na završetku vlasi...u nesigurno-nevinom pogledu, u najkrajnjijim stanicama tela…um, strast i duša što ga veličaju kao dobrog domaćina čiji rođaci žive u tihom disanju, šapatu na uvo, u nedodiru usana…
Šta bismo mi sa sobom?
Ništa, prepustiti se ćutanju i tihoj patnji, divljim malim životinjama neprespavane noći što zvezde mešaju do besvesti i osvežavaju se u jezeru aždaja kojima kiseonik izvire na uši i eksplodira u nepoznatom značenju.
Ideju za ovaj tekst dobio sam čitajući tekst Lu Brefora, šefa kancelarije Svetske banke u Srbiji. Naime, ako zanemarimo gađanje ciframa o uštedi. predlog gospodina Brefora je nešto o čemu ozbiljno vredi razmisliti. Ali, nije me menjanje vremenske zone motivisalo za pisanje ovog teksta, već činjenica da je 70% firmi u Srbiji prešlo na radno vreme od 9 do 5.
Sve je počelo 2003. godine kada je Savet ministara Srbije i Crne Gore doneo odluku da svi zaposleni u ministarstvima i službama pod njihovom ingerencijom radno vreme "usklade sa evropskim". Nepunih 10 godina kasnije "od 9 do 5" je postalo najčešće radno vreme i u Srbiji.