Kad sam se pre nekoliko godina vratio u Srbiju da pokrenem firmu u zapadnom vlasništvu, pokušao sam da je od početka postavim na nekim principima koji važe na Zapadu. Naravno da se na kraju sve svodi na pare i profit, ali postoje razni načini da se firmom upravlja da bi se do profita došlo. I razni načini, nivoi i obuhvatnost kontrole.
Gotovo dvadeset godina radio sam za zapadne firme, sasvim ozbiljne, a dobar deo tog vremena proveo
Prolazeci ulicama Beograda ovog ljeta cesto sam imao prilike sretati ljude koji prodaju razglednice . Prihod od ovih prodaje kako su cesto naglasavali ljudi koji su iste prodavali uvijek ide za humanitarne svrhe. Jednostavno je nemoguce kupiti svaku razglednicu koliko god se ovakva kupovina, cesto simbolicna, cinila humanim gestom.
Ta cinjenica da nismo u stanju da pomognemo bas svakoj osobi nacini covjeka prilicno bespomocnim.
Kod mene se ova bespomocnost preseli u stanje ogorcenosti kad procitam da srpski narodni poslanici ,
Nije sporno da je ustavno uređenje BiH po Dejtonu više bilo u funkciji trenutnog prekida rata nego koliko ćeto biti funkcionalno rešenje za tako stvorenu državu.Još tada su ljudi vedra duha rekli onu poznatu izreku «..beš rešenje koje ništa ne rešava”
Realnost BiH je što je sada u svakom pogledu u gorem položaju nego pre 20 godina, realnost koja nikome nije potaman . Realnost je i Republika Srpska kao entitet u BiH koja je nastala kao i onaj drugi entitet.
Opravdano se postavlja pitanje ima li BiH budućnost ili je država bez budućnosti, jer da se uredi ne ide, da se rasturi ni to ne ide, a status quo ne daje nikakve rezultate.
Danas je Dodik kao novi predsednik RS formulisao svoju politiku u nekih desetak ključnih stavova:
1.- poručio da je njegov cilj jaka, stabilna, demokratska i prosperitetna RS sa nadležnostima koje su joj date Dejtonskim sporazumom i suverenitetom koji je unela u državnu zajednicu BiH.
2.- "Ja sam za moguću BiH, a ona je moguća samo sa RS i nadležnostima koje su joj potvrđene Dejtonskim sporazumom
3.- .da oni koji sanjaju unitarnu BiH, ili koji se nadaju da će pod plaštom evropskih integracija razvlastiti RS,treba da znaju da nikada i ni pod kojim uslovima nećemo odustati od svoje autonomije, ni po cenu ulaska u Evropsku uniju
4.- da će kao predsednik RS poštovati pravo građana da se o evroatlantskim integracijama izjasne na referendumu.
5.- da je i protiv toga da RS i Federacija BiH plaćaju neefikasnu i nepotrebnu administraciju
Nakon tri sata igranja, svetski šahovski prvak Gari Kasparov izgubio je prvu od šest partija u meču protiv IBM-ovog kompjutera Deep Blue 10. februara 1996. godine. Ovaj događaj je (ponovo) otvorio mnoga pitanja i dileme. Da li postoji veštačka inteligencija (engl. Artificial Intelligence - AI) tj. da li je ona stvarno moguća? Pitanje koje muči generacije računarskih i drugih naučnika. A ako je moguća, da li nam treba? Da li, osim što može biti korisna, može postati i opasna? Pitanje se, na prvi pogled, doima kao tehničko, ali istovremeno ima vrlo značajne društvene, etičke, religijske, pravne i druge aspekte. Da li, u budućnosti, inteligentne mašine mogu biti zloupotrebljene ili čak nadvladati i pokoriti čovečanstvo?
Odavno se lome koplja u naučnom svetu oko toga da li je veštačka inteligencija moguća. Da li mašine (računari) mogu da misle, donose odluke, opažaju, interaguju sa okolinom? A postoje neslaganja i oko bazične stvari: šta je to veštačka inteligencija u suštini tj. kako je precizno definisati.
Kao samoproklamovanom legalisti i "borcu za poštovanje zakonitosti" Košutinici dr Vojislavu svakako bi trebalo da bude u interesu da se teška hipoteka sumnje u umešanost u političku pozadinu ubistva Zorana Đinđića što pre otkloni ― ostaje, stoga, nejasno zašto se istom tako histerično opire?
Stepen moralne tuposti i političke arogancije prisutan u saopštenju DSS povodom krivične prijave koju su majka i sestra Zorana Đinđića podnele protiv Vojislava Koštunice, JSO i Ace Tomića ― pored toga što govori o šizofrenom raskoraku koji navedena grupacija građana ima sa realnošću ― svedoči, nažalost, i o nespremnosti srpskog društva (čitaj: vlasti) da učini nešto konkretno na uspostavljanju i očuvanju moralnog poretka kao neophodnog preduslova da bi jedno društvo uopšte moglo da se karakteriše kao pristojno i uređeno.
U poslednjih nekoliko dana bilo je mnogo vesti o zabrinjavajućoj ekonomskoj i socijalnoj situaciji u zemlji , a mediji saopštavaju alarmantne podatke o rejtingu i plasmanu Srbije na svetskim rang listama po mnogim bitnim pokazateljima. Građani ne znaju gde su baš rangirani ali osećaju sve teškoće tranzicionih benefita i još uvek ćute. Zato mislim da je krajnje je vreme da Vlada Srbije obavesti javnost da je održala sednicu na kojoj je utvrdila konkretnu odgovornost, mere i rokove za izvlačenje zemlje iz nezavidnog položaja.
Draga Jelice, Biljana i ostali dragi prijatelji,
moje ime je Andjelka Kotević i član sam tima dežurnog centra „Halobeba”. Prijatno sam iznenađena željom da nam pomognete i iskreno se zahvaljujem svim blogerima i blogerkama u ime servisa „Halobeba”.
Znam da je ovih dana u modi da se salju nekakva otvorena pisma ali, ovo je nesto drugo…
Vracam se juce sa pijace..ne, ne vucem pune cegere, ja sam penzioner..a I vracam se po treci put, jer sam zaboravan..i, kroz kapima kise ovlazene naocari, ugledam na plocniku nesto sto odavno nisam video…pismo. Bela koverta, malo izgazena I umrljana, da je zgaze jos dve blatnjave patike, gotova je.
Sagnem se ( radoznalost je , cesto, jaca od lumbaga) I pogledam; nema adrese posiljaoca, okrenem, adresa primaoca razmazana pa se ne vidi, jedino sto se vidi je , rukom (!!!)
Ovo su bile reči moje mame. Zvuči konsternirajuće, ali to je bio njen odgovor na moja neslaganja s njenim argumentima u mojoj borbi za devojačka prava. Imala je taj roditeljski autoritet, ali nije trenirala strogoću. Veoma retko sam uspevala da joj promenim mišljenje, govorila mi je da od mog filozofiranja na temu dužeg ostanka napolju, farbanja kose, spavanja kod drugarice, itd. nema ništa. Tačka. Ali je slušala moje mišljenje o svemu tome, i u krajnjem slučaju mogla sam bar da zakolutam očima, kad ona verbalno ošine nekom roditeljskom. Tako sam ja još kod kuće u mladosti naučila sve o poštovanju autoriteta koji to zaslužuju, i strpljivo čekala one dane kad ću biti svoj gazda. Naučila sam i da kolutanje očima, taj miran, ali veoma izražajan znak neslaganja s nečim, nekad može da urodi plodom, jer je nakon naših prepirki mama znala malo i da popusti.