7. jul se decenijama slavio. Danas tihuje. Ali ne kao nešto čija je namena definitivno određena i odloženo je da miruje među poštovanim antikvitetima istorije. U tom tihovanju ostadoše pritajenost, nemirne vizije, podeljenost... Jer, i dalje o ovom datumu jedni govore jedno, drugi drugo...
Šta je u stvari bio onaj sedmojulski pucanj? Startni znak u borbi protiv fašizma i u borbi za slobodu? Ili spontani bratoubilački akt koji je posle godinama u udžbenicima štampan kao mit o besprimernoj hrabrosti u ratu protiv zla? Ili, pak, samo početak još jedne od nesreća u seriji koje su preko nas protutnjale tokom 20. veka? Ili samo delić večitog srpskog klatna, gde je istina čas jedno, čas drugo izdanje privida, zavisno od toga u kom se položaju klatno u datom deliću sekunda zatekne?
Njih ljudi ili baš vole da slušaju, ili ih doživljavaju sa izvesnom skepsom i ne mogu da ih slušaju. Morison je naravno bio daleko više od vokalnog izvođača sa vrsnim, moćnim glasom. Njegova specifična pojava i slojevita ličnost, uz još trojicu izvanrednih muzičara, dodala je ono što je Dorse izdiglo iznad nivoa "jedne od mnogih odličnih grupa" i podarila joj notu neponovljivosti. Teško je pronaći nešto slično, sa toliko magije. Iako je postojala relativno kratko (tu ne računam onaj nevelik i sasvim bezličan period nakon Morisona), grupa The Doors je stvorila veliki broj fenomenalnih pesama. Danas je 41 godina od Morisonove smrti. Red je da se načini makar nekakvo kratko podsećanje.
Dokle će biti sranja u ovoj zemlji?
Godina bi, cini mi se, bila negde osamdeset cetvrta. Tako nekako.
Jedini krstić za označavanje koji mi je u secanju ostao kao marker a koji bi ukazivao na nekakvu kalendarsku odredenost jeste podatak da je Mika sledeceg jutra putovao na more.
Dakle - pocetak jula. Znam da se vracao sredinom tog meseca posle letovanja sa roditeljima pa je plan da onda putem noćnog voza/vlaka Beograd-Split a preko Bosne zapalimo zajedno.
Prenosim tekst Zorana Panovića, gl. urednika dnevnog lista Danas. Podsetio me je da je prošlo petnaest godina od kada sam sa grupom Magnet izveo Rekvijem za Srbiju i od kada je počeo da izlazi Danas. Tekst je na mene ostavio snažan utisak.
Lajbah u Pionirskom parku
Priča je indikativna i poučna. Pojavila se u Danasu 17. juna daleke 1997. Samo osam dana od prvog broja našeg lista. Dakle, 16. juna 1997, oko 5. časova ujutro u Beograd je stigla još jedna grupa Srba s Kosova. Uglavnom se radilo o ljudima iz Istoka koji su činili i prvu grupu, što je više dana već protestovala u Pionirskom parku zbog brutalnog izbacivanja iz stanova namenjenih povratnicima na Kosovo.
Te dve grupe nešto se nisu podnosile, iako su ljudi imali iste probleme. Pristigli Srbi su se uputili u Saveznu vladu, ali su već tada znali da se radi o uzaludnoj proceduri koju su već prošli.
Višednevni protest pod vedrim nebom dobio je, međutim, nesvakidašnju podršku. Alternativna umetnička grupa „Magnet" izvela je tačno u podne u Pionirskom parku performans pod nazivom „Rekvijem za Srbiju".
Ovogodišnje finale Roland Garros-a ima mogućnost da postane jedan od najvećih mečeva u istoriji tenisa.
Đoković i Nadal se sastaju po 33. put (14-18) i ovo rivalstvo će gotovo izvesno biti najveće u tenisu ikad.
Najviše međusobnih mečeva su odigrali Lendl i MekInro (prelazim na čitaj kao što govoriš) - 36
Ono što čini rivalstvo (osim broja mečeva) su važnost mečeva, neizvesnost, kvalitet, trenutne pozicije oponenata...
Snažan je bio medeni miris procvetalih nešpula, koji mi je golicao nozdrve, kad su me uhvatili za ruke između sebe, i poveli u sumrak.
- To je Venera, ili večernjača...ili zvezda Danica, odgovorio je moj otac, - više ćeš o njoj učiti kasnije.
Govorili smo još puno o svemiru, zvezdama i suncu. Mama se samo zadovoljno smeškala i ćutala. Odjednom je stala i čučnula ispred mene, popravila mi mašnu u kosi i kragnu na haljini, stegnula me u svoj slatki zagrljaj, odmakla se od mene, i gledala me pogledom kojim se uči ljubav.
... OSTANE NAŠIM POTOMCIMA.
Zaljulja mi se danas FB brod i dok sam se snašao nasučem se na stari link. Iz 1994. je godine, ali vintage mentalitet nije potreban za čitanje, Vudi Alen bi i danas dao orgazmotron za mnoge pasuse.
Posle poludnevnog cmizdrenja dobijem dozvolu da se „poslužim" materijalom, za dobrobit srpskog naroda, čovečanstva i civilizacije.
Nadam se da će vam se svideti humor, nadmodernovremenski je, meni redovno propere oči što je prava blagodet u ovim polenskim danima.
„Блиц, Демократија, Време..." - викала је на мојој пијаци енергична колпортерка и продавачица цигарета, мало мушкобањастог става, кратко ошишана, проседа, увек у спортској одећи... а кад ме је видела и осмотрила, скоро једнако гласно је наставила: „... а, видим, неки читају и Политику!..." Вербално јој нисам ништа одговорио, само сам се насмејао и отворио новине, тако да је могла унутра да види и Блиц и Демократију. „А, извињавам се", насмејала се са, ипак, чуђењем, и она.