Gledam neki dan moju ulicu. Pusta, bez vesele dečje graje, bez tupih udaraca dečačkih skejtbordova o asfalt, bez ptica, bez uobičajenog saobraćaja, bez daška vetra. Pritisli sparina i sunce moju bačku ravnicu sa svih strana, pa nas dinstaju na tihoj vatri danima. Povremeno promakne po neko, valjda samo onaj ko baš mora. Sve se to ovih dana spustilo na Dunav, ili traži zaštitu u klimatizovanim prostorima. Grad je prazan, a zamislite, šoping centri puni. U to sam se uverila neki dan kad sam morala da svratim u BIG, i kad sam jedva našla slobodan parking. Pomislila sam prvo, da nije njegova prvosveštenička ekselencija, prajm minister, iznenada odmrznuo novce a da ja to ne znam, pa je narod u euforiji i k'o pušten s lanca počeo da kupuje sve i svašta?! Ubrzo su me razuverili prazni butici i besposlene prodavačice. Punom parom radili su samo kafići u kojima se vodila borba prsa u prsa za stolice i slobodno mesto, i šetači, šetači, šetači...Ljudi šetaju sa decom, onako porodično, i hlade se. Šta će?! BIG je ovih dana postao instant korzo, pravi rock'n'roll posle toliko vremena, jer nas već drugu nedelju ne napuštaju strašne pasje vrućine.
Moja opčinjenost teleportacijom i planetom Saturn otpočela je u osmom razredu i knjigom Putevi saznanja o vasioni Branislava Ševarlića. Te godine astronaut Eugen Cerman i arheolog Harrison Schmidt su poslednji put sleteli na Mesec u misiji Apola 17. Misije Apola 18, 19 i 20 su obustavljene.Srećom po moju nadu u putovanje do Saturna
Ukratko o vanzemaljcima dok čekamo da nam se ukažu
-------------------------------------------------------------------------------
Bez obzira što o vanzemaljcima ne znamo ništa, pa čak ni da li postoje, ipak u raspravi o njima moramo da napravimo neku njihovu podelu. U popularnoj literaturi vanzemaljci su po pravilu nešto poput iskarikiranih ljudi, po formi često nakaze za naš pojam lepote, mada ponekad simpatični, uglavnom preterano ili zli ili dobri, jako pametni ili umno sasvim ograničeni itd. Zapravo, oni su obični ljudi sa nekim prenaglašenim ljudskim osobinama. To u literaturi, a što se nauke tiče, oni su jednostavno živa bića. Ta bića mogu biti (e tu, konačno, dolazimo do naše podele):
- Jednostavni organizmi.
- Složeni organizmi
- Inteligentni organizmi.
Ilustracija: Milorad Krstić
Najveće šanse su da postoje ovi prvi, mada je i za njihov nastanak potrebno da se pogode mnogi uslovi. Složeni, ili viši organizmi su neizmerno veći izazov za prirodu. Našoj planeti je bilo potrebno dve milijarde godina da ih iznedri. Još veći izazov je nastanak inteligentnih bića. Inače kada se u svakodnevnom govoru kaže „vanzemaljac" obično se misli baš na takvog, dakle, inteligentnog.
: onokad imaš više haljina nego ofingera. I cipele su utesnile za trećinu broja, ali ih voliš, i malost ti dođe kao vaša tajna...
Kada si prepušten na milost i nemilost velikom broju nepotrebnih rečenica, izgovorenih od strane nepoznatih ljudi čije društvo nisi želeo, na malom prostoru.
Ili te danima opseda želja da vidiš nekoga koga ne možeš videti.
Nakon Drugog svetskog rata život je ponovo postao lep. Svet je krenuo u obnovu, televizori, telefoni, pa i automobili su polako postajali deo svakodnevice. Rakete su osvajale visine, pojavili su se prvi veštački sateliti, a potom su dosegnute i najbliže planete. Tih posleratnih godina iz mnogih krajeva sveta stizale su misteriozne vesti o letećim tanjirima. Konačno, došlo je vreme da se naučnici opet posvete traganju za vanzemaljcima.
Možda nas iz tog beskrajnog crnila posutog zvezdama iznad nas neko posmatra. Verujemo da je svemir nastanjen samo su vanzemaljski svetovi jako daleko jedan od drugog i kontakti među njima su komplikovani. Zato se svaki nosi, kako ume i može, sa svojom sudbinom. Neki svetovi su sigurno srećni, neki nisu. Ali svaki gleda svoje nebo ne bi li na njemu pronašao signal razuma. Možda nam neki uporno šalju poruke pozdrava. Ili možda očajničku molbu za pomoć. Neki svetovi možda upravo izumiru ili bezglavo beže pred eksplozijom supernove. Mogu da zamislim flotu brodova koja plovi ka pogodnijem mestu za život. Hm, možda ka nama?!
Još pre nekoliko meseci stiglo ovo pitanje jednog čitaoca Astronomskog magazina:
„Vi ste ovde Stručnjaci a ja imam jedno pitanje u vezi Brzine Svetlosti. Na primer jedna zvezda je od nas udaljena 1 svetlosnu godinu. Ako bi Ajnštajn putovao svemirskim brodom koji leti brzinom svetlosti za koliko bi vremena stigao (merenom njegovim brodskim časovnikom) tamo i nazad ovamo da nam kaže je li plava ili žuta zvezda?"
Odgovor ne zahteva veliku stručnost kako to misli čitalac, ali pitanje izaziva neka interesantna razmišljanja, pa sam ga ostavio da o njemu u zgodnoj prilici porazgovaram sa prof. Mrđom. Baš zbog traženja takve prilike i kasni odgovor čitaocu.
Ali pre odgovora moram reda radi, jer su u pitanju dobro poznate činjenice, dati nekoliko napomena:
- Najveća moguća brzina u svemiru iznosi 299 792 458 metara u sekundi. U fizici se ona označava slovom „c". Tom, c brzinom, kreće se svetlost u vakuumu i često tu brzinu nazivamo svetlosnom brzinom.
Za dlaku je izbegao da mi se pridruži i drago mi je zbog toga. Mnogo stvari je ostalo koje će morati da obavi a vidim da mu je krenulo. Kako vidim? Vama koji ste živi ne bih mogla ni delić da objasnim pa da vam pričam sve do kraja sveta i Vasione. Ovde to nije najvažnije, govorim o njemu. Ne sećam ga se s Akademije iako je na trećoj godini bio u klasi do moje, ali se on mene sećao. Govorio mi je da sam bila prelepa devojka veselih očiju ali uzdržana, pocrvenela bi na svaku reč, na svaki pokušaj komunikacije. Manje, više, ostala sam takva do kraja života. Osetljivost
Havana, jun mesec, n-te godine
Pola sata kasnije.
G.G. Markes: Nagao se preko mermernog stočića, stavio svoju šaku na moju podlakticu i rekao: Moram vam priznati da mi veoma prija ovaj naš razgovor, ovo ćaskanje bez napora...
Mikele: E da ste znali šta se sve dešavalo u mojoj glavi, o mentalnoj stegnutosti, o tremi da i ne govorim, kada sam ušao u Buena Vista da se nađem s vama, vi ste velikan...
G.G. Markes je odmahnuo rukom i nasmejao se: Niti sam bio, niti sam nekakav velikan, običan sam čovek, Gabrijel Garsija
Dešavanja oko fudbalske utakmice Srbija Albanija predstavljaju savršen okvir za opis mnogih deformiteta koje društvo Balkana udaljava od normalnosti. Stoga je veoma značajno i kako celu situaciju prenose mediji. Jer razne su se stvari izdešavale a ostaviće i razne posledice a kakve to najviše ipak zavisi od načina na koji će biti zabeležene u medijima.
Iako sam bez ikakve sumnje temeljno i visoko obrazovana, nad-nadprosecno inteligentna, do srzi ateisticka, do neizdrzljivosti racionalna, do apsurda sumnjicava, i do bola svesna osoba, moram da priznam da s vremena na vreme procitam svoj (a i jos poneki) horoskop. Da ne bude zabune (za apsolutno opravdane podsmehe me apsolutno zabole) to je najcesce slucaj kad mi preko web stranica renomiranih svetskih i domacih medijskih kuca isti dodju na "a mouse click away"...
Sad, uopste ne treba imati iluziju da imam i zrnce verovanja u to sto je neki slatkorecivi sarlatan/sarlatanka nalupao