Rišelje i njegovo osnivanje Francuske akademije će potvrditi jedno pravilo koje će važiti u svim vremenima i koje ćemo moći primeniti u ocenjivanju formata nekog nekog državnika uopšte - što će neki državnik biti većeg formata, biće sklon da oko sebe okupi ljude jednakog formata iz drugih oblasti; nauke, umetnosti i uopšte oblasti vaskolikoga stvaranja, u nekom nekspliciranom pravilu „društvene sile teže" čija će gravitacija voditi do grupisanja inovativnih i kreativnih umova jednih uz druge, kako bi mogli poslužiti zajedničkom cilju. Jednostavno govoreći, svakog državnika i političara uopšte, moći ćemo da ocenimo po kvalitetu saradnika kojima se okružio, kao i po procvatu raznovrsnih društvenih oblasti tokom njegovog vladanja. U tom smislu se može reći da je „svetovni kardinal" Rišelje, od samozatajnog i tihog Di Tremblea kao „sive eminencije" poretka, preko niza drugih saradnika, koje je, mora se reći, kandidovao uglavnom iz tajnovitih crkvenih redova, stvorio pouzdanu elitu države, nadograđujući je umetničkom i naučnom elitom okupljenom u Francuskoj akademiji (čija je prva svrha trebala da bude zaštita francuskog jezika, a time i francuske kulture, čime se Kardinal ne ukazuje samo kao tvorac moderne francuske nacije u političkom, već jednako tako i u kulturnom smislu).
- zovi ga
Kako da se radi?
Mislite možda da je ovaj princip "jake vere" neophodan za poletanje aviona pretenciozan ili bizaran? Netačan i naivan? Pre bi se reklo da je to vrlo verna metafora "neverici" u idejni uzlet i sistemski polet društva u jednu drugu formu i svrhu postojanja i funkcionisanja. Pri tom, ta neverica je i racionalna, barem u dometu skučenog horizonta hegemone, buržoaske racionalnosti našeg sveta.
Ali gle, podjednako racionalno gledajući, upravo danas svi oni pojedinačno beznačajni atomi imaju na raspolaganju aparate za neprekidno globalno i
Или о рециклажи секундарних сировина.
Međunarodni kamp Kroz lupu sećanja organizovali su Kulturklammer-centar za kulturne interakcije iz Beograda, evropski centar Robert Šuman iz Francuske i Volksbund Deutschland.
U Berlinu smo proveli dve nedelje i ovaj kamp predstavlja skup studenata i učenika iz triju zemalja (Nemačke, Francuske, Srbije). Na kampu smo imali svakoga dana ujutru jezičke radionice, koje su nam pomogle da savladamo jezik naših drugara sa kampa. Potom smo prve nedelje obilazili sva mesta koja su značajna za istoriju Berlina. Naravno centar
Pisarsko kulturno nasleđe
“Najsrećniji je onaj čovjek koji je učinio srećnima najviše drugih ljudi”, reče čuveni filozof. Narodski rečeno, svaki normalan čovek je srećan kad nekoga učini srećnim,i ako se tako ponaša celog života onda učini srećnim mnogo ljudi. Može i da se kaže da je srećan onaj narod ili ono društvo u kome se što veći broj ljudi ponaša tako da druge čini srećnim.
Živimo u vremenu koje je iz mnogobrojnih razloga teško , puno nasilja, kriminala, ubistava, huliganstva, o maloletničkog siledžijstva, ali i u vremenu u kome takva ponašanja zauzimaju naslovne stranice tabloida, prve minute u TV dnevnicima.
Svakako , postoje i postojaće ljudi koji žive na nesreći drugih , kojima unesrećiti ili naneti zlo drugima predstavlja, po njihovom (ne) moralnom shvatanju svakodnevni život , jer , Bože moj, svako se bori za sebe a čovek je čoveku vuk.S druge strane, procesuiranje počinilaca takvih dela je trapavo, sporo, blago i uz neprimerne i nemoralne pritiske na sudije.Pa nije ni čudo da počinioci takvih dela nešto i nemaju straha od kazni a pojavljivanje na naslovnim stranama im dođe kao reklama.Uprkos svemu, ima mnogo divnih ljudi, mnogo primera ljubaznosti,pristojnosti, humanosti i takvih primera gde se ljudi pokažu kao ljudi. Nažalost , to izgleda medijima , posebno ne novinama, nije atraktivno za naslovne strane.
A evo jedne priče koja zaslužuje da barem ovde bude objavljena, kad već nije na naslovnim stranama novina:
„Taksista usrećio staricu na trenutak, možda poslednji put u životu"