У већини образовних установа завршено је чувено бодовање наставника и сарадника за чијим је ангажовањем престала потреба. Можемо да одахнемо сви који нисмо били бодовани, као и они који су бодовање преживели. У вези са самим бодовањем се не подиже никаква халабука, и нико критеријуме бодовања не проблематизује. Јасно је, школа је прилично маргинализована у друштву, па се више пажње посвети певачима и певачицама које добију или не добију националну пензију, него просветним радницима.
Ovo jeste priča o doktoratu, ali ne o plagiranom ili nepostojećem, već o doktoratu u nastajanju. I to onom koji se bavi vama. Ako čitate ovaj tekst, onda ste izvesno ljudi koji se informišu na internetu. A baš to je tema mog rada. Da li vas neke vesti podstaknu da napišete blog, komentar, upustite se u diskusiju? Da li vi inicirate temu o kojoj se ćuti ili koja nije dovoljno vidljiva?
Zašto već tri decenije u našoj zemlji nema ozbiljnog privrednog rasta? Zašto, uprkos javnom dugu od čak 70% bruto domaćeg proizvoda (BDP), nemamo izgrađenu osnovnu infrastrukturu? Gde je to pravo malo bogatstvo koje smo pozajmljivali od 2008. godine otišlo? Kako to da u zemlji koja se uvek odlikovala kvalitetnom metalskom, namenskom i prehrambrenom industrijom, nezaposlenost prelazi 30%? Da li nam je sudbina da (jednom) nakon (uspešne) fiskalne konsolidacije nastavimo da životarimo na nekom evropskom minimumu, bez perspektive da će naša deca živeti bolje od nas?
Dragi prijatelji, prenosim tekst koji sam originalno napisao za Politiku, ne sa pretenzijom da znam neke velike istine koje drugi ne znaju, niti da bih ponudio gotova rešenja, već samo da bih pokušao da dam doprinos javnoj debati o najvažnijim društvenim pitanjima.
Ni ove godine Srbija nije obeležila Dan ustanka, ali to nije razloga da se svim antifašistima , građanima Srbije čestita 7. Juli - Dan ustanka protiv fašističko-nacističke okupacije. Nije da nije obeleženo ali kao poluilegalno, nema nigde države, nema centralne manifestacije, mediji , osim “Kurira” ni reči o tome, na sajtu Vojske Srbije ni reči.
Ovde je Srbija rekla Sloboda.
Posebno treba podsetiti i čestitati onima koji su pozvali Putina da dođe 20.oktobra i uveliča nam svečanost povodom 70 godina oslobođenja Beograda . Kao što je i red, jelte, Dan oslobođenja Beograda, 20.oktobar , obeležićemo kao izraz pijeteta i zahvalnosti partizanskim borcima i borcima Crvene armije koji su u sadejstvu tog dana 1944.godine oslobodile naš glavni grad od okupatora i njegovih domaćih sluga.
Горак укус у устима након краја сваке школске године. Стичем утисак да нам остатак летњег распута служи да прикупимо довољно снаге како бисмо наредног 1. септембра погледали ученицима у очи. Прво је, наравно, потребно да погледамо себе у огледалу. Шта видимо? Понекад видимо Ништа – након годину дана симулације школе и образовног процеса, једноставно схватимо да смо играли игру без јасног циља, без критеријума, и без правила (не ваља генерализовати, али појединачни случајеви не мењају суштину).
Kada je Dositej uzviknuo: "Knjige, braćo moja, knjige, a ne zvona i praporce...", slutio je, znajući koliko nacionalna ideja u Srbalja ima zapaljiv, privlačan i visokoenergetski potencijal, kako će se za nju lako lepiti ljudi lošeg kvaliteta. Oni sa rupom u karakteru. Oni neostvareni i frustrirani različitim životnim neuspesima. Ali i promućurni, prepredeni i skloni da one prve zavedu i iskoriste za zadovoljenje svojih niskih strasti, zavodeći
secam se jednog priloga u vestima od pre par godina.