Baskijat (Basquiat) je umro 1988. godine, još nije bio napunio tridesetu. U dvadeset i trećoj je već bio cenjen umetnik, smatran čudom, zaista velikim talentom. Bio je umetnik, ali ona vrsta umetnika koji nastaju rođenjem, ne obrazovanjem. Lagao bih kada bih rekao da u potpunosti shvatam njegovu umetnost, ali me ona uznemirava i meni je to sasvim dovoljno. Kada kažem uznemirava,
Jedan od načina borbe protiv kolektivnog ludila i mraka jeste smeh. Kada mi je teško obično se okrećem filmu. Tu su mi dva žanra najbitnija: mjuzikl i melodrama. Idealna je kombinacija ova dva žanra. Douglas Sirk je odličan za plakanje i katarzu, dok su mjuzikli za brzo dobro raspoloženje. Ovih dana nemam baš vremena da čekam katarzu, pa sam se okrenuo mjuziklima. Već posle gledanja špice filma "Pevajmo na kiši" stvari su počele da izgledaju lepše i zabavnije. Malo smo zaboravili da se smejemo.
Video sam najbolje umove moje generacije uništene ludilom, izgladnele histerične gole,
kako se vuku po crnačkim ulicama u zoru tražeći besni fiks,
anđeoglavi mangupi gore za drevnu nebesku vezu sa zvezdanim dinamom u mašineriji noći...
Ono što me privlači u džezu jeste upravo sloboda, neizvesnost. Od onog trena kada pesma počne, vi joj se prepuštate, ali ne znate
Korto. Izgubili su mi sabrana dela. A mogao bih da ih čitam do besvesti. I to najradije onu crno-belu verziju iz Stripoteke koja se čita sa cvikerima za sunce, zbog zaslepljujuće svetlosti koja izbija iz crteža. Pazi, Korto i Raspućin... Kakav je ono crtež?
Remark. Progutao sam ga u dahu i na posletku proživeo 'Noć u Lisabonu'. Samo što je u mom slučaju to bila noć u Budimpešti. I sad mi nema 'Tri ratna
Kada sam doneo odluku da pišem blog, rekao sam sebi da ću pisati o književnosti i o kulturi. Da ne bismo mislili o popovima i bitangama, da ne bismo trošili energiju i reči na glupost, jer je već dosta toga rečeno i ja ne znam šta bih dodao osim besa - a moj bes neće nikome pomoći, ovaj blog posvećujem muzici i ovoj kratkoj priči iz zbornika mladih ex-yu pisaca Rukopisi 31. Autor je Vladimir Miletić.
''Čini se, meni je suđeno
da živim sanjajući.
Životu koji sav je od sna
smrt ne može nauditi''
Manuel Altolaguirre
"Mnogo je onih
koji život troše, uzalud bežeći od sopstvenih senki;
istovremeno grabe od aveti, usput ih jureći,
‘'Oni koji žele da zadobiju milost kakvog vladaoca, vrlo često imaju običaj da izlaze pred njega sa onim što mu najdraže ili sa onim što primete da mu predstavlja uživanje. Zato se mnogo puta dogodilo da im se pokljanjaju konji, oružje, zlatotkana čoha, drago kamenje i slični ukrasi dostojni njihove veličine. Kako ja želim da izađem
******