U Srbiji danas počinju dvodnevne svečanosti povodom Dana pobede 9. maja, koji se slavi i kao Dan Evrope, pa srećni nam praznici iako neki naši mediji uporno govore samo o Danu Evrope. U svakom slučaju srećan nam Dan pobede i Dan Evrope.
Širom sveta danas i sutra će biti obeležena 66. godišnjica kapitulacije Hitlerovog
"Trećeg rajha" koja je označila veliku pobedu saveznika nad Silama osovine i kraj Drugog svetskog rata, najkrvavijeg sukoba u istoriji čovečanstva u kome je nestalo više od 80 miliona ljudi, od toga preko 50 miliona civila (tačne brojke nisu niti će biti utvrđene). Ovo je dvostruki praznik budući da je evropska zajednica zasnovana na tekovinama borbe protiv fašizma u Drugom svetskom ratu i principima mira, razumavenja, tolerancije i saradnje među narodima.
To je jedan od najznačajnijih praznika u evropskom kalendaru kojim je definisan izgled Evrope budućnosti jer od dana pobede nad fašizmom, 1945, postalo je moguće graditi Evropu kakvu danas znamo: od kontinenta podela, mržnje, ratova, razaranja, genocida Evropa je, nadamo se, postala kontinent jedinstva različitosti, mesto dijaloga i saradnje.I Srbija će, za razliku od nekih ranijih godina, dostojnije obeležiti Dan pobede:
Rekao sam sebi da se neću javljati više u ovom podzemlju misli i osećanja, no da se zapljunem još jedared, pa da se teram k vragu.
"Već sa šesnaest godina počeo je samostalno da se izdržava, svirajući narodnjake u kafani, prodajući novine i radeći na gradilištima."
Ne znam zašto sam baš ovo stavio u prvu rečenicu ali nekako mislim da je bitno za bolje razumevanje priče o grupi ljudi, koja se (shvatićemo to ubrzo) ipak svodi na jednog „čupavca i kretena", njegovu volju, upornost, talenat, prilagodljivost pa i moć manipulacije.
„Kompleks Periferije koji je fanatično želeo da se dokopa Centra i da ima sve."- reći će poznati novinar.
Dok će ga Mirjana Bobić, nekih 25 godina kasnije, kroz loše prikriveni niz erotiziranih uzdaha zapakovanih u par tv epizoda natopljenih uglavno ljigavo - patetičnom tronutošću i ispunjenih, bez ikakvog dobrog opravdanja pionirski svečanom, te također patetičnom Snježanom B, opisati kao „ležerno obučenog njujorškog intelektualca."
Imamo sasvim prostu priču, dakle.
Mali problem za mene lično takođe predstavlja činjenica da nikad, za ove četiri godine koliko ovaj Blog postoji, nije ispričana. Nije se htelo, stizalo ili smelo, verovatno i zato što su fragmenti teme, pojavivši se tu i tamo, izazivali uglavnom nepodeljene antipatije komentatora. Uvažavajući te okolnosti i sasvim svestan moguće adrenalinizacije mnogih ljudi koji su mi dragi - preuzimam odgovornost za ovu nepopularnu temu i nikad duži tekst.
* Za izradu ovog bloga korišćeni su tekstovi ili delovi tekstova sa interneta, ili tv. Ponekad su to celokupne rečenice i pasusi, naročito kada se tiču hronologije događaja. Bitna napomena je da se tekst odnosi na period od 1969. do 1989. god. Takođe, korišćeno je i nešto malo misli i sećanja koje posedujem, ne sumnjam da će se raspoznati.
(Salzburg, 27. 1. 1756. – Beč, 5. 12. 1791.)
Kompozitor čije su prve kompozicije izdane kad je imao tek 8 godina, klavirist, violinist, orguljaš, violist, dirigent, vjerni sin, muž, otac, preljubnik, nastavnik, organizator, inovator, praktičar,
(Eisenach, 21.3. 1685 – Leipzig, 28. 7. 1750)
Double concerto for two violins in D minor
Nekoliko crtica iz biografije
(ili…o liku)
Johann Sebastian je osmo dijete Marie Elizabeth i Johanna Ambrozija Bacha. Osim oca, od kojeg je dobio prvu muzičku poduku, u obitelji Bach muzikom su se već bavili pradjed, djed, trojica braće, brojni rođaci, stričevi i ujaci. Nakon smrti majke, a godinu dana kasnije i oca, brigu o desetogodišnjem Johannu preuzeo
Starenje slike, urušavanje mita i loše umetničke kopije...
Već odavno se povremeno čuju razna naklapanja o tome šta će biti u Jugoslaviji poslije mene. To je donekle i zbog toga što oni koji se time bave uopće ne razumiju naš društveni sistem... Mi, kao što znate, imamo kolektivno rukovodstvo... Prema tome ja mogu svakoga dana otići a da se ništa neće mijenjati. Josip Broz Tito (1976)
Kao što je raskoš Titovog dvora bila u nesrazmeri s realnom snagom zemlje koju je vodio, okončanjem hladnog rata i nestankom bipolarno ustrojenog sveta i Titova politika sedenja na ogradi, koja je Jugoslaviji donosila velike i očigledne benefite, sve više je pokazivala elemente samourušavanja.
Šta neko drugi radi u svom dvorištu, ne treba da nas se tiče. Tako braća Crnogorci hoće da imaju i svoj jezik koji će se zvati crnogorski. Ja tu ne vidim nikakav problem osim možda te sitnice što je jezik isti kao i srpski sa manjim varijacijama koje mogu da se podvedu pod dijalekt i naravno ono što nigde ne piše a što je neko proklamovao, da neko ne može da ima svoju državu ako nema i svoj jezik.
Međutim, nekim malim ljudima to nije bilo dovoljno pa su i rešili dalje da razdvajaju narode a jezik je samo jedan od
Papa ne može Stepinca proglasiti svetim. Za to su krivi biskupi koji godinama pokušavaju rehabilitirati NDH
Papine riječi o Stepincu i Irineju izazvale su skoro jednaku tjeskobu, zbunjenost i osjećaj nemoći i nepravde, kao svojedobna osuđujuća presuda generalu Gotovini