Milan Nikolić
"Umetnost je ono što ja činim drugima, kultura je ono što drugi čine meni"
Branislav Dimitrijević
"Kada veroučitelj kaže učeniku da dobri ljudi idu u raj, onda on upali tv i kroz reality programe gleda - raj"
Pa onda neka tišina...
Dina je sve znala i ćutala Uopšte, te poslednje godine, kada sam ja imala deset i jedanaest - kod nas se u kući mnogo ćutalo, ali se i slavilo što samo naizgled neobično zvuči. Dina je čitala po prvi put u životu (tvrdi ona danas) ljubavne vikend romane. Sećam je se kako sedi s punđom, sećam se kožne crne – tamno braon do crnila fotelje, turskog stočića s duborezom i komadićima sedefa – na njemu ona čudna, široka a plitka saksija, neko lišće, Dinina crvena šolja kafe. Vino.U trpezariji papagaj Cicko
Moj omiljeni reditelj Bernardo Bertoluči najavio je da uskoro snima novi film prema romanu Nikola Amanitija „Io e te". Povodom aktuelne retrospektive njegovog filmskog stvaralaštva u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti (MoMA), koja je otpočela 15. decembra i traje do 12. januara, Bertoluči je do sada dao nekoliko kraćih intervjua koji mogu da se pronađu na internetu. Za blog sam odabrao i preveo razgovor za okruglim stolom povodom otvaranja retrospektive, dok su fotografije iz filmova slavnog reditelja preuzete sa zvaničnog sajta MoMA.
Ili "Kad mi dođemo na vlast, mi neće' da palimo - mi će' da ubijamo bre i da isterujemo!"
Ovo iz naslova i ono iz podnaslova rečenice su iz jedne "smešne" emisije. Rečenice smešno zvuče, ali oni ih rekoše - i bi tako (ali neću ovde nabrajati slučajeve gde se obistinilo ono iz podnaslova, dug je spisak a priča bi onda bila neka druga priča, samo politička, a gost pokušava da ne priča o politici koliko god to smešno i nemoguće bilo) Gost smešne emisije je izvesni Pota (Ljubiša Račićević) na Kosovu poznat slavom lokalnog ludaka (a ja mislim, nije
Nenaspavanog i prilično nesrećnog zbog povratka u tmurni Beograd, vest koja me je najviše zainteresovala je, bez sumnje, pismo koje je Sreten Ugričić uputio svom izdavaču i glavnom uredniku NIN-a. Ovo me pismo nije iznenadilo zato što sam osobito navijao da Ugričić dobije NIN-ovu nagradu. O NIN-ovoj nagradi, moram priznati, odista nisam razmišljao prethodnih nedelja, pomalo i zato što sam za to bio suviše zauzet, a ponajviše jer me ono što sam
U poslednje vreme je nekako odsutna. Kao da u mislima beži na neko skrovito mesto. Plašim se da misli da ja, sve i da mi nacrta put olovkom, ne bih umeo da pronađem to mesto.
Srđan V. Tešin (1971) imao je tu sreću (ili nesreću) da se rodi i živi u Kikindi. Već sama činjenica da se opredelio da živi za i od literature a da, pri tom, nema svoju beogradsku adresu unekoliko određujuće uticala je na njegovo intelektualno i literarno profilisanje. U srpskoj kulturi, koja i inače u priličnoj meri pati od provincijalnog sindroma, život i pisanje u vojvođanskoj provinciji Tešin je uspeo da pretvori u vlastitu privilegiju. Najnovijom knjigom pripovedaka Ispod crte u izdanju beogradskih Stubova kulture, život u (srpskoj) provinciji Srđan Tešin opisuje iz vizure mikrozajednice jednog solitera lociranog u jednom (banatskom) predgrađu nazvanom Mars.
Ili, kako sam se provela na koncertu Radeta Šerbedžije i Miroslava Tadića
Ajde odmah da se izjasnim :
Što se muzike tiče, potpuni sam dunster. Imam samo dve kategorije - dopada mi se i ne dopada mi se. A ko je šta, gde i kad pevao ne pamtim ni u ludilu. Tako da ovo ne može da bude muzička kritika, sve i da imam takvih pretenzija (kojih, hvala na pitanju, nemam).
Ili: moj takozvani lični problem s "reformisanim" Dačićem
Na početku, voleo bih da se razumemo: ovo nije tekst o Ivici Dačiću.
Reformisani Dačić samo je povod ― iako mu se ne može sporiti da je potpunom rehabilitacijom SPS-a uspeo nešto što se koliko juče činilo kao mission impossible ― ovo je tekst o nama: nereformisanima, zaostalima u lošoj prošlosti, o nama (zlo)pamtilima, jednostavnije rečeno: kočničarima sveopšteg progresa…
Naš problem, naravno, nije toliko što je Dačiću oprošteno sve ― problem je u tome što nama nije oprošteno ništa.