Nekada mi se učini da će slika prostora u kome sam nestati – ako je ne dodirnem. I ja sa njim. Nekada, opet, da će se prostor pretvoriti u sliku – ako ga dotaknem. Oči se trude, slike varaju, slučajni uglovi presecaju prave:
kada bi uklonili staklenu zgradu iz pogleda sa dunavskog keja, mogao bi ne biti beograd
košavna. i miris mora pored reke
Osetljivima i onima sa urodjeno jakim rodoljubivim osećanjima ne preporučuje se čitanje ovog bloga
Postoji mnogo knjiga i filmova na temu ljubavi prema domovini. U književnosti su tome naročito doprinosili - pesnici.
A od malih nogu su nam govorili da je domovina svetinja. Sećam se, kao što se sećaju i mnogi drugi, da su nas u prvim razredima pučke škole, naglašeno učili o domovini i rodoljublju. Govorili su, pored ostalog, da je domovina "nešto najvažnije na svetu", nešto "što se voli više od majke", više od devojke/mladića (što je eufemizam za ljubavnicu/ljubavnika), te da za domovinu treba da u svako vreme budemo spremni dati život, i tako to.
Kad je još u proleće 2007. godine, svratio moj drug Radovan Borović i saopštio mi nameru da će raditi dokumentarni film o KUD „Stevo Opačić“ iz Golubića kod Knina, činilo mi se da će trošiti vlastiti novac i energiju u nešto što neće doneti rezultat adekvatan uloženom radu.. Pitao sam se šta znači napraviti dokumentarni film o jednom seoskom KUD-u i kome je potreban taj film, ako izuzmemo Golubićane.
Shvatio sam nameru mog druga, kao trenutačnu i meni razumljivu navalu sentimenta prema rodnom kraju iz koga nismo otišli svojom voljom i negde u
Intenziviranje odnosa bivših republika SFRJ kod nekih budi strah od reinkarnacije SFRJ ali ima i ozbiljnih razmišljanja o intenzivnijem interesnom povezivanju i vraćanja normalnog života na ovim prostorima, posle svega ružnog šta se izdešavalo.
Svojevremeno je Putin rekao da onaj ko ne voli. Sovjetski Savez nema srca, a onaj ko misli da ga je moguće obnoviti, nema pameti.
Nešto slično se može reći i za SFRJ.Nije realno obnoviti zajedničku državu ali je realno i normalno dalje unapređivati ono što imamo zajedničko, od jezika, kulture, istorije, geografije, umetnosti do kompatibilnosti privrede i tržišta. To je upravo “Tema nedelje” u “Politici.”
Svako pominjanje neke “Jugosfere” odmah izazove žestoka protivljenja iz redova velikih nacionalnih domoljuba, rodoljuba,
.. I stojimo tako nas dvojica na izlazu iz sela zvanog Idvor, autobus nam je utekao ispred nosa, niko neće da nas poveze, pada mrak... a ja pojma nemam šta da radimo. Pitam ga - a čiji si ti momak? A on mi kaže - ja sam od tih i tih… A ja mu kažem - znaš ja sam sa tvojom sestrom onomad išao u gimnaziju, šta je sa njom? Kaže mi – ima troje dece i muža koji je biznismen u Slovačkoj. Kažem mu – vidiš eto ja u tim istim godinama stopiram na koncert jednog domaćeg pank benda.
Kada su me prošle godine pitali šta mislim
Fidanka je zanimljiva po mnogim aspektima, ali eto, kako se ja bavim političkim tekstovima onda su mi jako indikativni njeni politički
GOST UREDNIK
Vasa Radovanović
PRNJAVORSTOCK 2010.
Od 25. do 27. juna u Prnjavoru, na Avali, održan je muzički festival Prnjavorstok, koji je naziv dobio po uzoru na čuveni Vudstok. Koncept je sličan - svirke na privatnom imanju Miloša Bakalovića, bubnjara benda Very Heavy Sars, besplatan kamp i slobodan ulaz...
Prva dva dana nastupilo je tridesetak, uglavnom beogradskih bendova: METAK ZA ZLIKOVCA, DAMJAN OD RESNIKA, GREŠNICI,
- Je l’ da da je plavetnilo neba plavlje iza zelene krošnje!?
On me gleda. Razmišljam da li da ga pitam kada je poslednji put podigao glavu. A znam. I znam zašto nije. I pitam sebe: zašto bih ga pitala. Tada obavezno zažmurim. I svi ostanemo tamo gde treba.