Kako čovek, uopšte, donosi neku ozbiljnu odluku? Mislim, kako da presečem, a da se posle ne kajem? Ja se, bre, danima dvoumim i koje cipele da kupim, sve mi se čini one druge su lepše! Pa se posle kajem i žderem, mnogo i dugo i za neke sitnice... Koliko ću se kajati za nešto ozbiljnije? A vidim, ljudi to ’ladno preseku, imaju spremne stavove o svemu i kao da znaju šta će se i posle deset godina dešavati. Sve nešto mislim da imaju uvid u budućnost. Možda neki horoskop, kristalnu kuglu, baba Milevu u komšiluku... Moram jednom da ih pitam, kako su tako sigurni da znaju šta hoće.
.. a nisu o dojenju. :)
Ja sam naucila da kuvam u svojoj tridesetoj godini. Sramota jel? Sta da radim tako mi se zalomilo. Sto je najbolje ja jos uvek ucim taj zanat. Tako nespremna ja sam se udala i tri nedelje nakon vencanja dosla zajedno sa Marcom preko bare u New York drzavi, ja po prvi put a Marco već po ne znam koji. Tata je bio siguran da ce Marco da me posalje natrag istog momenta kad ukapira da ne znam da kuvam a Boga mi i peglam.
Sreća nasa je bila sto je Marco znao da kuva neka egzoticna jela jer je imao cimere iz Spanije i Thailand-a tako da je na pocetku on spremao dosta cesto (kad
Kako su kasnija seizmološka i geološka ispitivanja pokazala severna anadolijska ploča se pomerila u trenutku koji je naslov ovog teksta za 2,6 metra. Drugim rečima zemljotres jačine 7,4 Rihterove skale sa epicentrom (41,81° N; 30,08° E, na dubini od 17 km) u mestu Goldžuk, nekih 80-tak km od Istanbula, je pobio (zvaničan broj) 17510 ljudi, povredio 24286 i uništio 16649 građevina.
Bila ja u Guči! Dobro, nije mi prvi put i nisam išla samo zbog trubača i svadbarskog kupusa, ali što mi je bilo lepo, nemam reči da vam opišem. A volim, bre, ta masovna okupljanja sa pevanjem i ožderavanjem i da sam neka vlast uvela bih neki zakon da sva punoletna lica MORAJU bar jednom u životu da posete i Guču i Exit. I nema – neću, ja ne slušam tu vrstu muzike. Ima da ideš, bre, pa posle pričaj šta hoćeš. Mislim, otkud znaš da l’ je glupo, ako nisi to doživeo?
Ej, a prvi put me jedva odvukli u Guču. Ma bre, kad su mi pomenuli da slušam trubače, kosa
... na prethodni blog ....
u stvari ... ovaj blog je nastao samo kao dobar razlog da slušamo muziku, naravno ko je raspoložen
Miloradkakmar je kolega iz potpalublja čije tekstove redovno čitam.
On dosta toga kaže i kada ćuti.
Ne bih rekao ni za život zašto sam odlučio da pišem o ćutanju? Ne bi iz mene izvukli ni zarez, kamo li slovo, o tajanstvenosti misli nikako me ne pitajte, one su zaključane u najzabitije predele uma, u zaborav, pod katancima i lancima ne vredi im ni da pomisle da izađu.
Mučim k’o zaliven, a znam mnogo toga. Začepio sam gubicu, presušio k’o izvor vode, nema izgleda da progovorim o bilo čemu, a ponajmanje o ćutanju.
Ćutanje je zlato! Ono je u trezorima, oko vrata u nedrima, na prstima .. u malom prstu je ćutanje, u završecima nerava, na jagodicama. Krv da mi pustite iz njih ne bih progovorio, nem sam, pogubio sam sve reči kojima mogu da kažem ono o čemu ćutim.