E što mrzim kad moram da molim za neku uslugu, a još ako je to nešto vezano za doktore, baš se iznerviram.
Prvo, što je to jedini način (sem privatnih varijanti) da stigneš tamo gde treba pre opela ili bar dovoljno brzo da još uvek može neka terapija da pomogne. Drugo, što uvek moram da pitam prijatelje da li imaju neke prijatelje koji znaju nekog dr, pa sem što i njima izlažem do sitnih detalja sve zdravstvene probleme, obavezno je i gutanje gorke pilule zvane – šta si dosad čekala i zašto ne ideš privatno, što uvek prevedem kao – što si glupa, nesposobna i neodgovorna
Ja sam ekstra fenomen, puštaju me za vikend, kao Omen, da odem, mislim da sam bio na granici kome, šta sada mogu da dam oh no, ikome, Ikom, E! imam svoje centralno postojanje, čuvam se buba i golfa, ne izlazim često u mesto, ne izlazim nikad u grad oh no, izlazim češće iz zgrada i upadnem pravo u zmrak oh no, vasiona je ona, vasiona je ona, tor je prostor, kako se zovem? kao planina? manje je važno, prezivam se Čekić, udaram nevažno snažno, kao Branimir Brstina...
ako imamo samo čekić, svaki problem podseća na ekser
jebana ikebana
Ostavimo Ego, svakako ometajući faktor, po strani na čas. Recimo da se kreativnost širi poput zaraze i da jedne na stvaranje noviteta nagone noviteti nekih drugih. Mentalni procesi koji iznedre apstraktni objekat sastavljen od ideja (pada mi na pamet već spomenuti Pink Floyd i njihovi čekići, deset hiljada čekića/mozgova od kojih svaki može da skuca deset hiljada eksera/ideja) jedinstveni su za ljudsku životinju, životinju koja se od srodnih životinja razlikuje po proizvodnji i kondenzaciji ideja.
Ono što joj/nam to omogućava je jezik.
Ustala je premorena kao i svaki drugi put od kada je ovde. U oborenom ogledalu videla je samo svoja otekla stopala. Jedna siva tigrasta mačka je otrčala pod krevet kada je ona nogama dotakla smrdljivi tepih. Koraknula je, sa velikom mukom, tri koraka do plehane sudopere. Nalaktila se i otvorila oči. Da bi pustila vodu morala je kleštima da odvrne ventil na slavini. Ručica je bila slomljena, zatrpana sudovima i praznim konzervama hrane za mačke. Kako je uronila lice u vodu skupljenu u otvorene dlanove, setila se svog prvog ronjenja u Mrtvom moru, bila je još školarac. Voda koja joj se slila niz lice i zadržala na vrhu ispucale usne bila je slana. Setila se kako ne može da se seti kada je zaspala, osim da se znojila i znojila i znojila. Klešta je spustila u malu šerpicu iz koje je poslednji put jela nešto ljudski skuvano, pre tri nedelje. Podigla je pogled i videla karton sa svežim jajima. Znači vratio se. Znači verovatno je vikend. Brže bolje je potražila tiganj u kome će ispržiti sva jaja. Bez masti. Okrenula se prema šporetu i podigla plamen. Sve je bilo gotovo za manje od tri minuta. Čučnula je ispod sudopere da uzme konzervu hrane za mačke. Jedna riđa mačka izletela je pred nju kako je otvorila vratanca. Sasula je sos iz konzerve, na kojoj je mačija glava držala riblju glavu u ustima, u jaja i promešala. Pola je sipala u onu šerpicu iz koje je klešta spustila na šporet i uzela sa poda jednu plastičnu kašiku. Okrenula se ka krevetu a 38 od rodopsina svetlucavih očiju gledalo je u nju radoznalo. Prirodnog svetla zbog nedostatka prozora nije bilo ni malo, iako je bilo blizu podneva. Ona to nije mogla znati. Samo jedna neonka treptala je iznad vrata sobice koja su bila odškrinuta.
Deda Mraz je pronađen u kafani Kod Radovana, dan nakon drugog dana Sv. Nikole. Bilo je već svanulo kada ga je čistačica ugledala ispod jednog od prevrnutih stolova. Nosio je svoje radno odelo i imao je veštačku bradu. Bio je izbezumljen i duševno rastrojen. Čuvar parkinga ga je odvezao u mesnu veterinarsku ambulantu, jedinu ustanovu koja je imala kakve takve veze sa medicinom. Deda Mraz je umro na bali sena u profilaktorijumu ambulante nakon dva tri sata agonije, od, kako je izrekao veterinarski tehničar, jedini u tom momentu prisutan, meningitisa.
Naklapalo se da je Deda Mraz završio u gorepomenutoj kafani, u kojoj gazda Radovan ponosno slavi svog sveca uz još pola sela, na dan Sv. Nikole i da je, iako se cele godine, želeći da popravi svoju pojavu pred ženom, borio protiv višedecenijskog alkoholizma, ne okusivši kap alkohola, te večeri svojevoljno, ili po pričama nekih ne mnogo pouzdanih ljudi, protiv svoje volje, popio barem litar, a najverovatnije i više, Rubinovog vinjaka. Pogubni uticaj etil-alkohola posle dugotrajne apstinencije oborio je Deda Mraza pod sto i polagano ga uvodio u i izvodio iz stanja pomućene svesti. Medicinski sročeno upao je u delirium tremens iz kog ga nijedan veterinar, da je bio prisutan, ne bi mogao izvući.
Sve je spremno.
Sinoć sam još jednom gvirnula.
Zeleno-narandžasta soba. Mesec, na kome se odmarao dečak je šarao po zidovima slike - a jesi vid'la ovo najmanje pilence što kasni?
U ćošku, brižno ušuškan medj dva unutrašnja zida, krevetac i pleteno ćebence. Beba krokodil će dobiti upotrebnu vrednost kad mališa podje u prvi razred, sem ukoliko ne reše da ga koriste kao alternativni vid spavanja.
On pažljivo ispravlja ovčicu - nešto mu se odlepljuje. Smešim se.
Ormar krcat. A u njemu sve malecno. Naslagane čarapice, pa benkice, pa
Nekada davno u zemlji preko sedam mora i sedam gora, sedam jezera i sedam peščara, sedam ravnica i sedam sitnica, je bila postojala jedna šuma. To nije bila čarobna šuma ali se završavala zidom. Zid je bio visok i masivan toliko da se mogao videti sa Meseca. U krug nigde na njemu nije postojala kapija ali su jasno štrčale kamere video nadzora. Unutar zida, ako bi se nekako prešao, video bi se dvorac koji je imao samo jedna vrata, sveže zazidana, a na svim prozorima su bile spuštene roletne. Ispred svakog zatvorenog prozora, kada bi se gledalo iznutra, je bila navučena teška crna