Sada, od ovog momenta, postaje ozbiljno. Isto sam se ovako bio zaglavio i kod četvrtog lika u romanu i nikako da mrdnem. Prva trojica sve svoje rekla, četvrti ni da bekne. Međutim, nešto se dogodilo, nebo se otvorilo, što bi rekao MP, četvrta fotografija, jedan teško objašnjiv artefakt, koji sam mislio da je zauvek izgubljen u procepu između devetnaestog i dvadesetog veka, porodičnog albuma i memorijske kartice za Canon PowerShot A470, kao i procepa na kauču u dnevnoj sobi, konačno je pronađena. Bizarni foto-album u nastajanju, koji sam već spominjao, popunjava se brzinom na koju ne može da utiče ništa do on sam.
Poslednji pogled koji sam uputio ka kopnu (prividu kopna?) oteo mi se kada je brod P.E.H. Neus bio porinut. Pamtim lobanju koja je razbijena, umesto šampanjca, o krmu i krv koja je naokolo prskala tako nedostojanstveno. Pamtim trup bez glave koji su samo bacili za nama dole na balvane, skoro tri sprata niže.
Od tada pamtim samo prokletu vodu.
Pred kraj prošle, 2009. godine uputio sam KOMUNALNOJ INSPEKCIJI opštine Novi Beograd prijavu sledeće sadržine:
Poštovani,
kao i prošle, 2008. godine, i ove godine JKP Gradsko Zelenilo nije
Samo neka kritika po blogovima svega okolo, nisam ni ja drugačiji, znam da je to odušak i pomoć neophodna ali ima još po nešto, poetski i duševno što može da bude od pomoći a nekako se zaboravilo i samo lebdi negde u blizini ...
Susret za kojim svi čeznu a neće da kažu glasno čak ni komšiji ... pa eto ja da pomognem sa malom žvrcom ne bi li se odvažili ...
On sale in Aisle 7.
The mystery is that I no longer know where I am when I go to the supermarket in Belgrade. Today, for example, I started out list-in-handed on a journey to IDEA in New Belgrade. I had received in the post a special Happy Birthday coupon for a 10% discount (on almost everything except what I wanted to buy I found in the fine print).
Zvuk je nalikovao buci teretnog aviona koji je uzleteo i gubio se sa radara. Istina je bila da u ovoj zabiti nikada neće ni biti izgrađen aerodrom. Takođe, neki od meštana će skončati a nikada neće ni čuti ni videti metalnu pticu.
Put je krivudao kroz klisuru a noć je već izvirila iz njenih kamenih zidova. Nebo se još držalo na visini, odbijajući da zamrači svoje sivo plavetnilo, ali od tame još niko nije pobegao, dovoljno daleko.
Svaka zemlja ima svoju emigraciju, i svaka je specifična, ali kubanska zajednica u Miamiju (mada zajednica verovatno nije prava reč) predstavlja jedinstveni primer potpunog ideološkog raskida i, istovremeno, emotivnog neraskidanja sa maticom, koji jedinstvenim čini što je do najsitnijih detalja pohranjeno sećanje na predrevolucionarnu ili, još bolje, metarevolucionarnu Havanu. Ovo uključuje paralelne mape grada sa starim nazivima ulica, katastarske knjige sa tačnim popisima imovine, i, verovatno najvažnije, stalno podgrevanje mita o povratku. Kubanci u Miamiju (neki, mnogi) uporno odbijaju da se odreknu ideje da su oni sad stanovnici Sjedinjenih Država, i da je to to. Njihova Havana je grad u mašti koji je napravljen kao slika u ogledalu Havane u kojoj su živi ljudi, u kojoj se maše zastavama za revolucionarne praznike i čeka u redu za pirinač.
*šteka = štedi
Takmičenje gojaznih građana koje su podržali bogati poslovni sponzori doživelo je neuspeh. Prodato je svega 140 karata, a pečenje spremnljeno za očekivanih 500 gostiju - hladno i ukočeno, jedva su pojeli kerovi-lutalice. Skup je završen uz muziku sa razglasa i bez dodeljivanja plaketa „Najmasniji Poganić" kako je planirano, iako je danima uoči svečanosti lokalni radio najavljivao živi prenos i upoznavanje gostiju sa pobednikom.
Kad je poštar Šveđo odskočio s motora kojim dovozi poštu Poganićima i odjurio
"Oh, it says Architecture, but really it's not."
"I can see that. But people will not look for it here."
"This is Biography, Journals, and Autobiography."
"But it says Architecture."
"It says that, but it is not."