... probali oni pre ali neumešni kako ih Bog dade i mislili samo na sebe, pa hteli tunele ispod grada, most preko Save, razbacivanje narodnih para i nšta od toga ... onda mi uz pomoć tog istog odozgo a naklonjenog nama učinismo Beogradu pravi i izvorni, autentični, pravoslavni, naš srpski, nebeski metro ...
Ne, to nije bila bela Zastava 101, nije bila ni Zastava 128, a kada smo već u Kragujevcu nije bio ni 500 L, bio je to čaršav, nevešto svezan za dršku koja je pretekla kada se pravila poslednja Metla bez drške. Nema povlačenja, nema predaje. Neman prodaje. Da li me rep odaje? Ili to što bljujem vatru? Ne bi mi smetalo da budem zmaj, glupi. Vatra and stuffs, to je dovolje. Ne bih hteo da sam benzinska stanica blizu aerodroma Nikola Tesla. Ili Čika Jova. Ili Nikola Tesla. Skroman sam koliko i skrušen. Prerušen i iscrtan tušem. Samo peršun pušem. Pišem. Ako bih već moron da budem pumpa ne bi mi smetalo da sam breast pump. Video sam jednom ženu koja kolači oči na uporabu takve pumpe druge žene u parku Manjež. Kolači oči. Kolači>Oči>Bale. Christian. Hrišćanstvo sa osudom gleda na neostvarene žene, za Batmana ništa ne tvrdim. Neostvarene znači bez poroda. Vratiće se po rode. Ove godine il' do godine. Tako veli mali Loša, što isto nekad pati zbog žena jer su im tela obnažena. Aman. Prijatelj kućnog budžeta, budžiti, budžicu, Fujitsu, Jitsu Jiu, Lucy Liu. A to što je prljavo kao u štali, pardon, u štabu, izbornom, izvornom, to mačku o rep. Može i mački. Mečki. S 500.
U Budimpešti je, u poznim godinama života, preminula Julijana Aleksov, dugogodišnja vaspitačica iz Lovre, jedinog sela u Mađarskoj sa većinskim srpskim življem. Sledi njena životna priča, zabeležena pre nekoliko godina, u njenom domu u Lovri.
Strpljivo i polako, onako kako se uvek obraćala svojim zabavištarcima i svima
Bogalji imaju nešto tako dirljivo/Bogalji imaju nešto zavodljivo/Kad vidim tako nekog bogalja/Moje zlatno bečko srce/Toplota i bol savlada. (André Heller i Helmut Qualtinger: Das Krüppellied)
Ključni trenutak, početak mog dijaloga sa Bečom, bio je prvi put kada sam sa Grabena skrenuo na Kohlmarkt i ugledao Michaelerplatz u pozadini. Teško da postoji mnogo ljudi koji se ne bi složili da je to spektaktularan urbani pejzaž kakav se retko viđa. Lepe zgrade i skupe prodavnice Grabena, Kohlmarkta i Michaelerplatza služe kao tunel koji je tu da pojača efekat grandioznosti Hofburga, čiji se jedan od ulaza nalazi na Michaelerplatzu. Ne znajući šta da očekujem, mada sam već pre toga prošao Kärntner Straße i Graben, skrenuo sam u potrazi za bibliotekom u koju je trebalo da se učlanim, i čija mi Michaelerplatz adresa do tada nije ništa značila.
Izlazim kroz zadnja vrata samoposluge, pravo u ljude koji u hipnotičkim krugovima okružuju banku. Ta ljudska spirala, poderani jednostruki heliks dezorijentisanih ribonukleusa, nosi na grbačama, na hrskavičavim i koštanim skeletima, svako svoju vreću nula. Čekaju ispred vrata piramide, iza kojih se odvija magija boga (ali i boginje) sunca. Javlja mi se i Kleopatra. Oni koji su došli na red, mogu da čuju kroz staklo primamljivi šapat: 120%, 150%, 200%.
Ako bi se ta naivna namama pustila unazad čulo bi se: Dođite, nećemo vam vratiti!
Nemam običaj da čitam kad ustanem. Jutros sam napravio izuzetak. Možda i nisam, kada se bolje pogleda. Čitao sam ležeći; tek što sam otvorio oči, uzeo sam knjigu koju sam pre nekoliko dana dobio na poklon od devojke. Jednom davno sam spomenuo, dok smo sedeli na klupi u parku, kako imam želju da pročitam tu knjigu, i kako ću je, prvom prilikom uzeti iz biblioteke, ona je to zapamtila, i sada posle nekoliko nedelja (pritom bi valjalo naglasiti da sam ubrzo zaboravio na tu knjigu, što znači da je nisam ni uzeo iz biblioteke kako sam nameravao), knjigu sam imao u rukama, i propisno sam se obradovao; ne samo iz razloga što sam lud za tim austrijskim piscem, već me je obradovao njen gest. Dok smo večerali, izrazio sam joj zahvalnost, i jedva sam dočekao da je zgrabim (knjigu!) i prepustim joj se, u potpunosti.