(soundtrack for the end)
Redak decembarski vazduh kao para suvog leda traži pluća da se ugnezdi, da se ugreje. Udišem i davim se. Žmurim i navlačim šal. Udišem vunu. Ti si sastavljena od nula i jedinica. Uvek si u pravu kada sam kriv. Razmišljam kako sam uopšte došao do tog zaključka. Na vestima javljaju da je tiranin umro. Njegova žena je konačno slobodna. Ako ipak nastavi da mu služi i ubije sebe u pojam, za dete makar ima nade. Tiranina će izložiti, kao na izložbi. Neće ga spaliti, biće ogroman kovčeg. Padaće kiša koja će preći u sneg. Biće težak pokop.
Preuzimam kontrolu nad svojim mogućnostima, ti gotovo sigurno znaš kako to izgleda. Uhvatila si mi ruku. U poslednjem trenutku. Zatim si strgla kožu sa mene. Ogulila.
Ali povrh svega nabrojanog najteže podnosim sebe jer sa sobom moram da se borim svaki dan, pa tako ne podnosim kod sebe što umem da budem nervozan, što sam previše oprezan kad nisam neoprezan, što ni za šta nisam vezan, što ispod dresa nemam majicu sa porukom za publiku, što ne verujem u sebe i da ću prelomiti meč, u jednom urliku, što ne umem kada treba da kažem toplu reč, što neretko imam problem s poukom, što držim se klupe, sigurne zone, što sam se previše puta izvukao iz zaslužene kazne na fore i fazone, što nedostaje mi hrabrosti, da ako treba, kada treba nekome koga ne podnosim polomim kosti, ili barem jednu kost, recimo viličnu
Živim u jednom prilično velikom gradu, ne mogu da kažem u kom, mada mnogi moji internet prijatelji znaju njegovo ime. Naravno, u ovoj mojoj metropoli ima više mesta za svirku, a ja imam jedno omiljeno, plus još nekoliko rezervnih (ali koristim ih uglavnom u hladnijem delu godine).
Od 2012. pa naovamo, na 'domaćem terenu' sam svirao jedva desetak puta, a poslednji put tamo negde u oktobru prošle godine. A i tih deset puta je bilo na tim nekim rezervnim pozicijama. Znači na svom omiljenom mestu nisam svirao oko dve godine. Postoje i razlozi za tako dugačku pauzu, ali
Milan se probudio pre alarma/radija koji će za koji minut da zasvira sa zvučnika iznad kreveta kao kakav kuhinjski brass band. Zurio je u kvaku i podešavao svoj okulomotorni aparat, zoom in, zoom out. Kada je postao zadovoljan svojom optičkom moći upotrebi istu da locira cipele. Brže bolje skoči po njih jer ako stigne da izađe pre muzike veće su šanse da red pred toaletom bude manji. Hitro dohvati kvaku koju je do malopre nišanio i izađe u iznenađujuće praznjikav prostor. Vrati se korak dva po neseser sa toaletnim priborom i izleti u hodnik. Pred toaletom je bio samo jedan sveti otac koji je neočekivano brzo svršio. On uđe i zaključa vrata za sobom. Pusti vodu i uključi svetlo iznad ogledala koje jedva da je dobacivalo do 2000K pa je sve odjednom postalo žuto, dosadno i isprano. Njegovo lice, koje je počeo da razgleda, ne samo da je ostarilo od kada se obreo ovde, nego se i oteglo, izgubilo na aktuelnosti kao suši i avokado ili trap music i autotune ili roze kravate i šarene čarape. Neke druge stvari i nekakva druga lica su postali trendy, ali sada da ga neko pita koje i kakva, ne bi znao da objasni. Tako je ovo mesto delovalo na njega. Čekao je koji minut ne bi li mu se javilo, slučajno, ali pošto je i dalje stajao bez ideje, izađe iz sopstvene stupice, na brzinu opra zube i lice, spakova se i pođe nazad kod sebe.
Život koji ne zavredjuje pažnju korumpiranih medija, jer može da pokvari Potemkinova sela investicionog buma i opšteg prosperiteta.
Priča koja sledi ima srećan kraj, a njeni
Ja sam marginalan lik.
Igrač iz razvojne lige, koji može da uspe samo usled tuđeg neuspeha. Samo ako mu se posreći tuđa nesreća. Prika koji dobija priliku tek kada se neko povredi ili se takmičenje završi i svi glavni igrači odu na odmor. Kada više nikome nije bitno. Na mom dresu piše LANJSKI.
Mesta u pesku koja su utisnule naše stope, sada se sjedinjuju sa svojim obalama. Leto se bliži zalasku. Skida pozlatu sa osunčanih dana i, čvrsto držeći za repove svoje žar ptice, odleće tamo gde mu se već nadaju.
Ostajemo sa sobom, na raskršću čiji severni puteljci već uveliko računaju na našu teskobu i sve što ona donosi.
1.
Čim sam prvi put pomenula da ću na Tajvan, javio mi se Fejsbuk prijatelj Vlada Kolaj, koji tamo ima prijatelja. Predstavio mi ga je kao prebogatog šezdesetogodišnjaka, sa dva braka iza sebe i četvoro dece, te ocem od skoro sto godina, o kome se brine, a saznala sam i da je vlasnik dva sprata u zgradi u centru Taojina, u koji dolecem.
Ime mu je Dzordz Jang, a u prepisci koju smo zapoceli, pokazao se kao vrlo sazet i praktican sagovornik. Pitao me je sta mi treba, rekao da će me docekati na aerodromu, ponudio mi smestaj, pozvao me da sa njegovom porodicom docekam Kinesku
Priča počinje kada Hari na televiziji čuje da je ozloglašeni kriminalac Sirijus u zatvoru. Ili pobegao iz zatvora? Uf, ne znam baš... Ali, neko je u zatvoru! Elem, Hari brzo kupuje one čuvene čarobnjačke novine, Dnevni prorok, i usput saznaje da su u toku izbori za nastavničko veće Hogvortsa, ko će još biti uhapšen narednih dana, ali i koliko je dugačak čarobni štapić Lorda V, (Onog-čije-se-ime-ne-pominje).
Kada se Hari sreo sa svojim prijateljima Ronom i Hermionom, slučajno je čuo Ronove roditelje kako pričaju o Sirijusu i saznao da je on bio prijatelj Onog-čije-se-ime-ne-pominje.