Sve je počelo početkom. Na kom je meni objašnjavano da dok me nema na Fejsu, nema me uopšte. Kao onomad na najboljem prijatelju Guglu. Ako nisi izguglovan, piši kući propalo i izvini se Majci Prirodi zbog loše investiranog udisanja vazduha. Dobro... Prestolonaslenik je dobio dozvolu da Dobroajdeupišimetamo i Javimipamevišeostavinamiru. ItiiFejsBuk. Mogu vam reći, nije bolelo. Ni primetila ne bih da me je umrežio, da se vrata dečije sobe nisu treskom istrgla iz šarki. Preko njih je solističkim stampedom, rušeći i gazeći sve fiksirano ili presporo da mu se makne sa puta, u dnevnu sobu upao Mali Sin. Atila Bič Božji je u konkurenciji sa njegovim nastupom bio divalj taman kao Mahatma Gandi posle mesec dana prehranjivanja samo fotosintezom.
Prvo i osnovno, tenis je super. „Beli sport" je jedan od retkih gde vam drugi ne kroji kapu, gde nema ofsajda, igranja rukom, pasivnog napada ili faula „zbog ulaska u putanju". Zato je, kao uostalom i golf, igra za bogataše „operisana" od sudija. Drugo, nemam nikakav poriv, ni motiv da motiv da "hejtujem" Đokoviće. Ko god stavi sve na kocku i dobije, taj zaslužuje poštovanje, barem zbog hrabrosti,
Proleće je način na koji Bog kaže "Još jednom!"
Robert Orben
Već mesecima honorarnim saradnicima se smanjuju iznosi honorara. Takodje, sve su veća kašnjenja u isplati honorara, što poprima razmere mobinga.
Pre
365lepihdana je radna verzija forsiranja optimizma reke.
Projekat realizuje ekipa koja pravi i godišnju konferenciju BlogOpen, skup blogera i korisnika društvenih mreža, pojedinaca i profesionalaca. Idejna kreatorka projekta „365 lepih dana" je Tatjana Vehovec, koja je direktorka konferencije, a Marko
Nisam nezreo, niti vise toliko mlad da ne shvatam sta je zivot i da svaka osoba mora kad tad da napusti ovaj svet, ali meni nekako jos ne ide u glavu da sledeci put kada posetim moj
Bolničke čekaonice su tmurna, depresivna mesta. Naročito one u dežurnim bolnicama.
Međutim, sinoć, negde oko devet, čekaonica hirurgije na Bežanijskoj kosi bila je, verujte mi, najrazdraganija u gradu. I šire.
Pre oko nedelju dana skoro nezapaženo je ovde na blogu prošla vest o smrti još jednog glumca iz stare holivudske garde, Majkla Saracena. Umro je boreći se sa kancerom, baš kao njegova koleginica Suzana Jork u januaru ove godine, i reditelj Sidni Polak pre oko tri godine. Red Batons umro je 2006. a Gig Jang tamo neke daleke 1978.g. od alkoholizma. Sa nama su još uvek, na sreću, Džejn Fonda, Boni Bedelia i Brus Dern. Pa, da se tim povodom setimo jednog dobrog filma.
Sada već pogađate da govorim o cast and crew iz filma "Konje ubijaju, zar ne?" Sidnija Polaka iz 1969.g. po romanu Horasa Mekkoja, koji je već odavno ušao u filmsku antologiju.
Znam da je poezija neophodna, ali nije mi poznato čemu? (Žan Kokto)
Ja sam u Rabatu.
Svi mi imamo, verujem, neku zemlju kojoj se rado vraćamo. Tako se meni, svaki put kada sam u Maroku, čini da je on umnogome „nešto drugo", ili, kako bi to Francuzi rekli, „pas comme les autres". A francuština je ovde prilično prisutna, kao komplementarnost koja obogaćuje (anglofili lamentiraju: Arabic is Morocco's official language, but French is widely taught and serves as the primary language of commerce and government), pa je valjda i
Lažu da nije zdravo spavati u sobi u kojoj stoje knjige. Kao skupljaju prašinu, pa to utiče na naše udišuće-izdišuće sisteme i ostale cevke. Lažu. Ja ne spavam u sobi u kojoj stoje knjige. Ja spavam u sobi u kojoj žive knjige, a ja im dođem kao višak u formi moljca. Sticajem emotivno prostornih okolnosti, u toj sobi spava i Žmu, a svoje mesto uspeva da izbori i kućna fauna. Knjige stoje svuda, ali najmanje na polici na kojoj za sve njih odavno mesta nema, zbog čega jedna drugu pridržavaju, podmeću se i odguruju od ruba daske, sa strahom vireći odozgo. Većinski ostatak njihovog roda je svuda, po prozorskoj polici, na pisaćem stolu, baškari se po komodi, krije pod krevetom, ali i trudi da zauzme njegovu funkcionalnu površinu.