Gošća

edna moja prijateljica je svratila neki dan na blog i bila je vrlo nezadovoljna. Što mi je odmah i napisala. Čudila se što sam tako dugo neaktivna na blogu, kad je u međuvremenu bilo raznih događanja.

E pa jedan od razloga bila je moja gošća. Moja stara dobra prijateljica iz Frankfurta provela je dve nedelje kod mene. Bilo je lepše družiti se u realnom životu i švrćkati se po gradu, od sedenja za kompjuterom. Koristile smo svo vreme da se ispričamo, kao da nam je poslednje.

Posebno zato što je život doneo neke obrte, a ona u skladu s tim donela odluku da ostaje za stalno u Nemačkoj. Ovde niko neće da ostane. Jadni mi, neverovatno koliko smo posle svega sami i ničiji.

Doći će još samo da proda kuću, a onda... ko zna kad, i ko zna gde?

Apelujemo na vašu dobrotu i humanost da prema vašim mogućnostima pomognete Predragu Azdejkoviću, zgodnom i lepom mladiću, koji je oboleo od teškog oblika homoseksualizma.

Zbog specifičnosti zdravstvenog problema i nemogućnosti lečenja u Srbiji, jedino rešenje je lečenje u inostranstvu - Hjuston, Teksas - SAD.

Troškovi lečenja iznose 100 hiljada dolara, koje porodica ovog mladića ne može da pokrije. Zbog ozbiljnosti zdravstvenog problema, lečenju se mora pristupiti ODMAH ili će naš Peđa biti zauvek izgubljen.

ne volim previše da filozofiram šta i kako treba da se uradi da bi prestalo zlo između izraela i palestine (da ima nekog efekta u tome sedeo bih u vladi kao savetnik premijera), da pišem boldovane blogove, i sa uključenim caps lock, vičem na ekran i teram premijere u tri pm. isto tako ne volim da se prepirem sa ljudima koji su skloni da ovakve stvari rade, a ne mogu ni da se raspravljam ni sa hejterima izraela, niti sa ovima kojima je jako čudno da se neko može istodobno osećati i kao izraelac i kao srbin; premda mi je zbog pojedinih krivo jer smatram da su u zabludi - verujem da i oni smatraju da sam ja u zabludi tako da nam je nesporazum u  pat-poziciji. što se tiče boldera, capslock-ovaca i psovača, trebao bih da napomenem da je takvo virtualno ponašanje neka vrsta malih boginja net-života, da smo svi prošli kroz te dečje bolesti odrastajući sa netom, svima nam se činilo da smo neproporcionalno jaki i opasni kada jednom sednemo da kuckamo i šaljemo svoja razmišljanja u etar... ali to je druga tema i o tome nekom drugom prilikom. neću se ni baviti suvoparnim vestima, to imate na drugim mestima, sa skoro mehaničkim repeticijama, eskplozija-bomba-poginuli-izjave-osude-vinovnici; to me podseća na atmosferu orvelijanskog distopičnog društva.

What follows is the personal account of the recent events in Japan by my friend Keiko Ito who lives in Tokyo, and who has kindly given me permission to share her Facebook entries on this blog. She wrote to her Facebook friends what is happening in her immidiate surrounding, wrote about her thoughts and feelings, and shared her worries about the fate of her relatives in Sendai.

I am posting them in English language, just as they were originally written. Keiko might join us from time to time (as she finds time), so I would encourage the commentators to post in English, if at all possible. If not, I'll try and translate, for her sake.

March 12, 2011

1.25am - What a day. Thank you so much for your messages of support. It meant a lot! Sorry I won't be able to reply individually today. It is 1.15am and I finally got back home. I managed to join my husband at his office in downtown Tokyo (I was not too far - only 1.5h walk!) so we walked back together, which was a great comfort. It is 4C/39F and the wind was very cold. No major damage in the house, but a lot of victims in the northeast part of the country, where my in-laws live. Telephone still not working, so after receiving a first "we're ok!" message from my sister in law, we still haven't managed to speak to them. Anyway, just a first "we're safe!" message. Lots of love, Keiko.

U zilion, kako bi to rekao Bojan, američkih filmova, od kojih smo odgledali bar pola, kad se desi da pukne, prsne, razbuca se bračna ili ljubavna zajednica, jedan od partnera, najčešće muškarac ali nije pravilo, odlazi energično u spavaću sobu, skida sa gornje police ormara kofer, stavlja ga na krevet i počinje da otvara ladice / fijoke. Sve to deluje automatski, skoro zombijalno, nijedan pokret nije slučajan ili nepredviđen.

 Obično putujem po noći, jer ne želim sebi da uskratim ni jedan trenutak proveden u tom gradu, tako da u Budimpeštu stignem neispavan, negde pred svitanje. Prva stvar koju vidim kada stignem u moj voljeni, mračni grad je elegantni stakleni krov Istočne železničke stanice, ili Budapest Keleti pályaudvar (kako jedino prikladno zvuči); pust peron sa nekim žutim osvetljenjem koje užasno zamara oči, pust peron koji se za tren prošara tromim, pospanim putnicima

Nasi drugari iz Halobebe ponudili su se da nam pomognu u tome.

Evo njihovog poziva

Sutra, 22.03.2011. god. od 10,00 u Gradskom zavodu za javno zdravlje u Beogradu, (tačnije u „Halobebi“)

Finale Indijan Velsa : Đoković – Nadal 2:1 ..!!

Briljantna partija. Sudar divova. Ovaj meč sa Nadalom je bio posebno  težak, jer je, psihološki, bio maltene nastavak onog polufinalnog, koji je igran sa čovekom koji je već sada teniska legenda. Utoliko je ova pobeda nad Nadalom teža, jer je bojazan, ne samo moja, već i mnogih mojih sagovornika bila

Ovaj blog će ispričati četiri priče koje su, samo naizgled, međusobno nepovezane. Priče su o časti i poštenju, zatim o onima koji nisu imali prilike da postanu „pošteni nalazači", zlonamernom hakeru koji se previše zaneo i upao u „medenu zamku" i o tome kako sila akcije inicira silu reakcije.

 Priča prva: Čast i poštenje pre svega

Nedavno je objavljena vest da je Milanko Obućina iz Sjenice vratio 4.200 evra, koje je pronašao, iako živi u siromaštvu, odbio čak nagradu za svoje poštenje. Milanko je postao junak javnosti. Nadam se da njegov gest neće ostati usamljen. Evo vesti koja je bila na B92, kao i na na RTS-u.