Tri minuta posle osam uveče Cvetković je poslednji ušao na sastanak noseći aktovku i papirnu, braon kesu. Sva svetla u sali na trećem spratu zgrade u Nemanjinoj ulici bila su popaljena, a čoju na stolu načičkanu flašicama kisele vode, svi su još malo dotezali kao na mirovnim pregovorima. Izuzev sekretarice Slavice koja je za malim stolom sa strane ispijala nemasni jogurt i pripremela se da hvata beleške, ostali su piljili u zelene dlačice po čoji.
Kafe-kuvarica Milijana servirala je šoljice s kafom pred ozbiljna lica za okruglim stolom kao da je i dalje servirka u vtiću.
Slučajno znam. Imao sam poslednjih godina nekoliko vrlo teških operacija, po sedam sati, po tri sata i morao sam da budem uspavan. Poslednja rečenica koju sam jednom prilikom izgovorio doktorki koja me je uspavljivala bila je: „Gospođo doktor, jeste li naručili buđenje?“(smeh) I ona ti kaže diši, diši, diši i ti dišeš i uđeš u nešto crno, iza čega nema ničeg. Crno. Ništa. Ne postojiš. To je smrt. Nekoliko puta sam doživeo osećanje smrti, baš prave smrti. Tako smrt izgleda, tako mora da izgleda. Jedino je jebeno da se ne mučiš pre nje, ali to ne ulazi u ovu priču. Oni koji veruju u reinkarnaciju pitaju me šta bih voleo da budem u sledećem životu, a ja im odgovaram „ponedeljak“. Volim ponedeljak, stvarno. Tada počinje sve. Možda neko kupi sliku, možda neko plati tekst… (smeh).
+ kako mi je Vuk Jeremić upropastio dan i blog
Bio jednom jedan blog:
Vlast je ( DS preciznije rečeno), videći, da se prijavio kandidat koji ispunjava uslove,ćutala jedno vreme, a
U Budimpešti je, u poznim godinama života, preminula Julijana Aleksov, dugogodišnja vaspitačica iz Lovre, jedinog sela u Mađarskoj sa većinskim srpskim življem. Sledi njena životna priča, zabeležena pre nekoliko godina, u njenom domu u Lovri.
Strpljivo i polako, onako kako se uvek obraćala svojim zabavištarcima i svima
1934-2010
Čvrsta kao stena
meka kao sena
Danas ću malo pričati o J. Ona ne zna, i to nije naročito bitno za ovu priču, ali ako se po njoj bude snimao film delićemo sve fifty-fifty. Prepoznale smo se kad nam je bilo po 3 godine svakoj. Ona je od mene starija tačno 22 dana, i to je često isticala tokom godina. Ne znam zašto joj je to bilo važno kad je bila mnogo veća od mene, ali podjednaki je broj puta pominjala i to da sam ja tukla celokupnu ekipu sastavljenu od nje i njenog mlađeg brata perjanim jastucima, i to sa jednom rukom vezanom iza leđa (ovo možda i nije istina, ali je dobro kao ilustracija).
Kao devojčice
... na utisku nedelje.
Ko je gledao znaće o čemu pričam. Ko nije, šteta, trebali ste. Tema je bila novi porodični zakon.
G-din Milivojević je rekao, u parafrazi, nešto tipa:
- Pa ok, pošto treba da budemo evropejci taj novi zakon će najverovatnije biti usvojen, ali onda država treba da ponudi alternativu. Pošto bi nam kao roditeljima dozvolila da koristimo samo neku vrstu vaspitanja, trebalo bi da napravi dečiju policiju koju bi roditelji mogli da pozovu i kažu: "Pošto sam upotrebio sve dozvoljene vrste vaspitanja, moje dete i dalje radi neke stvari koje