Гост аутор : razmisljam
Бакица, типична комшиница из краја заглављена у неким прошлим временима, забрађена, у дебелој ручно плетеној прусли, како би рекли моји на салашу, истрчала је из своје авлије у хладан и влажан сумрак, јер јој је зафалила нека ситница из оближње продавнице. Пред улазом је на трен застала, уредно изула црне кожне натикаче и само у вуненим чарапама закорачила унутра.
Često mu se dogodi da nešto napiše, a onda shvati da je sve to jedno veliko, bezvredno sranje. On misli da zbog toga, za sve ove godine spisateljstkog staža, nije napisao više, a i to što je napisao, neretko je bacao u smeće; on poznaje ljude koji pišu, a koji za godinu dana napišu više nego što je on napisao za sve svoje godine zajedno. Oni imaju
Kad god se osvrnem unazad, vidim sve same revolucije, revoluciju do revolucije. Doduše, tu i tamo, iz prikrajka, vreba me i pokoja kontrarevolucija. Kao senke prate me kroz ceo život. Danju kao senke, a noću, kao noćne more. Da bih se tih senki i noćnih mora otarasio, odlučio sam da napravim popis svih revolucija u kojima nisam učestvovao.
Diana i ja smo na Korzici dugo i često pričale. Dugo se nismo videle. Vodile smo naše razgovore do različitih mesta, i ubrzo se pokazalo da im najviše prija Mediteran.
Da, tako je, 1. maj ovde više nije, u punoj meri, simbol onoga što je "oduvek" označavao, već je, za jedan deo populacije, simbol sećanja na vreme koje je prohujalo, tj. simbol nekadašnjih uranaka, koji se dešavahu u doba društveno-ideološkog poleta.
Sve bi se tokom ranih jutarnjih časova sjatilo po poljanama, parkovima, oko spomenika, po širokim travnjacima... I staro, i mlado, i narodnjaci, i zabavnjaci, i funkcioneri, i radnici... - svi bi se slili u šarenu gomilu i, vukući izraz neke poludefinisane, suzdržane sreće, čaprknuli svoj komadić te atmosfere. Tu je muzika
„Ama nijesam ja njoj zlo pomislila, kol’ko bi sebi, no me opanjkaše dušmani, dušmanske im kosti zemlja ispovrnula. Vele da ja to od zlobe učinje' , da bratu napakostim što me ušjedelicom načinje. A što ću im ja? Malo li mi je moje muke, no i njima da se ispovedam? A sad ti velim, ne bi ja pljunula Obrenov 'leb što iz'edoh, pre bi jezik sebi iščupala.
Mene Jelena na sto muka stavi kad se s onim spanđa. Znala sam k'o što te gledam da je Obren ni mrtvu za tog ne bi dao, a ona uskopistila il' taj il' nijedan. A mene samo na pameti da ne prođe
Dođi kod mene sama sam.
Ne pamtim kad sam poslednji put poslala ovakvu poruku. U to vreme nije ni bilo smsova. Samo razvlačenje feder žice do krajnjih granica njene telefonske izdržljivosti i prvog plakara, koji je svojim naftalinskim mrakom garantovao privatnost razgovora sa tadašnjim objektom zaljubljenosti.
Došao je. Odmah. Iz dnevne u spavaću sobu. Iako sam ga slagala, nisam bila sama. Njegovo mesto na krevetu su uzurpirali pas manji od svog imena, Iki Varvarin i plavooki džin-mačak, koji je predenjem radio na aktiviranju tektonskih ploča. Pomerio ih je, prekinuvši Ikijevo raspekmeženo mljackanje, koje je simuliralo vilični rad babe koja traži zaturene državne zube.
Dok srčem prvu jutarnju kafu ...
Srk ...
Čitam ’’ Blic ’’, srkućem kaficu, ( i pošto sam saznao da ni ove godine nisam dobio nagradu grada Beograda za književnost ) pažnju mi privlače sledeće vesti ...
Srk ...
I naši političari su konačno počeli da se posipaju pepelom po glavi ...od kada je stigao oblak sa Islanda ...
Srk ...
Puštanje u rad Avalskog tornja, bila je još jedna prilika da narod vidi kako izgledaju oni na vrhu ...a onima na vrhu da još jednom na narod pogledaju sa visine ...
Srk