Gost autor: Mirakulus
I moj pradjed je bio šuster a prabaka primalja. Kažu da je na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće porodila svu djecu od slunja do Korenice. Moj je djed znao napraviti cipele i kad je imao 70 godina. cipele za baku koja je tada umirala od raka i nije ih živa obukla. Mozda joj je s tim cipelama htio produžiti život. Za prapradjeda ne znam što je bio niti za pradjedovu braću i sestre ne znam tko su i što su bili osim za jednoga koji je propio pola kuće pa je pradjedova obućarska radnja bila u jednoj polovini a u drugoj polovini je bila krčma kod Muže.
Dugo sam odbacivao tu pomisao i govorio sebi: Vladimire, budi razuman. Još nisi sve pokušao. I nastavljao sam borbu. (Čekajući Godoa)
Za čuvenu predstavu avangardnog američkog dramaturga Boba Vilsona «Ajnštajn na plaži» (Einstein on the Beach), koju je napravio u saradnji sa poznatim kompozitorom Filipom Glasom, neki kritičar je jednom, drsko i duhovito, rekao da «treba imati koncentraciju indijskog fakira, izdržljivost
Toliko bih voleo da u vama, blogeri i blogerke (borci i borkinje:)) ostane nešto posle ove priče, čisto zato što je to nešto proživljeno, to moje zlehudo jutro daje mi nekakav kredit da idem u didaktiku i naravoučenija u koja, by the way, ne verujem uopšte. Iz tuđeg iskustva se ne može učiti. Ljudi poput mene ne mogu, i kraj.
Postoje ljudi koji se teško rastaju sa nepotrebnim stvarima. Za mene su to na prvom mestu papiri - garancija za laptop koju znam da moram da čuvam ali mi nikada ne padne na pamet da proverim da li je istekla, izveštaji sa raznoraznih konferencija, flajeri za zlu ne trebalo u širokom luku od bućkuriša za doneti do vodoinstalatera, nađe se i poneka "poruka lične prirode" koja, da ne bude zabune, nije starija od naše ere novih komunikacija nego je silom prilika pisana rukom pa deluje kao čist artefakt romantizma.
Neverovatna je otpornost predstavnika vlasti na veoma jasne i dokumentima potkrepljene nalaze Fonda za humanitarno pravo, a koji se tiču novog načelnika Generalštaba Ljubiše Dikovića. Zapanjujuće je da mediji i građani neće da pogledaju javno dostupne dokumente u sudskoj bazi Tribunala (icr.icty.org) i da odbijaju da 13 godina kasnije shvate da se "odbrana Srbije na Kosovu" krajem prošlog veka sastojala od veoma teških zločina za koje je neko odgovoran. Taj "neko" nikako ne može biti neko N.N. lice, budući da je Srbija itekako imala efektivnu kontrolu na Kosovu. Pored "običnih" vojnika i policajaca, tu su bili i oni koji su sprovodili naređenja i politiku vrha države oličenog u Miloševiću. Neki od njih su stigli do Haga, a neki su među nama. Treba samo pročitati...
Na zagrebački kolodvor u 23,55
u poslednji čas stigla sam na vlak
i upala u prazan kupe
gde je bio mrak, gde je bio mrak...
Tražeći svetlo, začuh dubok glas:
"Lady, the light is overthere!"
Tad shvatih da nisam sama.
Bio je to muškarac crne boje kože
u crnoj maji i crnom džinsu, oh Bože!
"We don't need the light!" rekoh istog trena,
isključih svetlo i sedoh naspram njega.
....i kreativnost pojedinca - jedan od efikasnijih načina da se u malo reči kaže šta je Internet (engine for freedom and self-expression).
Jedan od osnovnih neprijatelja slobode pojedinca je strast za vlašću drugog pojedinca ili grupe ljudi. Stast za političkom, upravljačkom, novčanom, materijalnom itd nadmoći nad drugima ili okolinom.
U slobodnoj sredini (slobodnim brdima, slobodnoj kući, slobodnom vremenu, slobodnom duhu itd) jedna druga strast je jača od strasti za vlašću - radoznalost, istraživački, kreativni duh - strast da se oseti intelekt, pamet u nama, ljudima i svetu oko nas.
I, treća "strast", uvek neko trojstvo, bi bio strah. Strah da neću biti ni slobodan ni imati vlast.
Strah je začin koji strast za vlašću tako često postavlja na vrh piramide, skela koja drži uspravnu građevinu kojoj noge nikad nisu uspele dovoljno da ojačaju.
Staviti svako osećanje i strast u onu odgovarajuću i najbolju fioku, ili, tačnije, postaviti svaku fioku tako da ono čemu je namenjena nema gde drugde da ode, je deo umetnosti življenja.
Био је највиши у разреду. Месецима је носио једну исту јакну и ципеле за два броја веће. Поглед празан. Речи неме. Родитеље нико није познавао. Нису се одазивали на позиве одељењског старешине, педагога, директора. Колегиница упорна, посвећена свом позиву, решена да не штедећи себе помогне. После наставе одлази до села у којем је живео Мута. (Надимак су му наденули другови из одељења. Болно, али истинито – деца често забораве шта је то емпатија.) Испред куће затиче мајку чије грубе руке причају своју причу – тежачку, злосрећну, недовршену. Како започети разговор? „Знате“, запита колегиница, „Ваш син не проговара“? Мајка слегну раменима и благородним гласом, помирљиво, констатова: „Знам! Једног дана је само заћутао. И тако... Шта би и имао да прича...“ Након што је још једном одмерила колегиницу од главе до пете, окренула јој је леђа и ушла у оронулу кућу.
Dobar dan!
EDIT:
Dobar dan roditeljima koji nisu posetili svoju decu od kad su se odselila..
Dobar dan studentima koji će obići evropske gradove, pivnice, muzeje, festivale, građevine...
Dobar dan deci koja će moći da posete roditelje koji negde mukotrpno rade...
Dobar dan svima nama koji smo čekali ovu priliku .. da (opet) putujemo, da vidimo, da čujemo, da se upoznajemo, da posećeujemo, da se vraćamo i odlazimo, da fotografišemo, da pričamo jedni drugima priče o drugim zemljama, o drugim ljudima, da probamo lokalna piva, da se vozimo brzim vozovima, da učimo pozdrave na novim jezicima, da širimo sliku o Srbiji onakvoj kakva jeste, Srbiji veselih, druželjubivih ljudi, ljudi željnih ... svega...
Dobar dan!