Februarsko je veče '74. Dok krišom ispod oka bacam pogled na sat čekajući 7 i 15 i početak majstorice u Frankfurtu gde će se Špancima dogoditi Katalinski, cedim poslednje atome strpljenja da ostanem miran dok stari Mađar štekće makazicama oko mojih ušiju. Pogodba je „šiške za utakmicu" i tu dileme nema. Da je uslov bio „nularica"- pristao bih.
Već duže vreme se spremam da korenito promenim svoj pravac, smer i ugao gledanja na život u odsudnom pokušaju da postanem intelektualac, možda i neshvaćen ali svakako ponosan, svestan vremena koje neumitno curi kao iz pokvarene pipe dok oluje šibaju sumnjom izmučeni duh, kolebljiv pa što ne reći i zastrašen pred sudbonosnom odlukom.
Sada je vreme i ovo je mesto:
Proza je, dakle, passe. Živela poezija.
Lepo ja kažem, manite me se mora boje tirkiza i onih plaža na ljuljuškanje palmi koje dotično zapljuskuje, ko zna šta sve tamo živi, koliko je dugačko i kad je poslednji put jelo.
Pred obalom poznatog egipatskog letovališta Šarm el Šeik je morski pas napao četvoro turista iz Rusije i Ukrajine. Dve turistkinje su u napadu izgubile ekstremitete, jedna ruku i druga nogu. Sve plaže na jugu Sinajskog poluostrva su zbog toga u sredu zatvorili.
Prema navodima egipatskog ministarstva za životnu sredinu su, danas, uhvatili dva morska psa, koja su – ili bar jedan od njih – napali turiste. Manji je bio dug 2,25 metra i težak 150 kg, a veći je bio dug 2,5 metra i težak 250 kg.
"Ali što je najbolje: to veče na Kopaoniku zaradila sam bakšiš od preko 1.000 evra!", pričala je Jasmina, a ja sam je u neverici gledala: "A ček, šta ti tačno radiš?" - "Pa ja sam promoterka".
Tačno znam šta vam je palo na pamet: to su one devojčice koje polugole nude neke bezvezne proizvode, razmišljaju samo o tome kako da se ogrebu za neku siću, neobrazovane su,
Opet, pre par večeri, vidim dva momka kako šetaju par «stafordskih terijera». Za ogrlicu jednog psa je zakačen povodac, ali dosta dug, tako da ovaj može da ševrda levo-desno, čitavom širinom trotoara, dok drugi uopšte i nema povodac i sasvim slobodno kaska ispred ostala tri člana ekipe. Sami mladići, otprilike, jedva da su punoletni. Hodaju sa nekom posebnom napregom u udovima, onako, skoro osvetnički, i u magnovenju proveravaju da li ih ostali prolaznici posmatraju sa dovoljnom pažnjom. Oko pola sedam je i ne baš hladno, pa su tu ljudi svih dobi: neki razgledaju izloge, neki šetaju sa decom, neki jednostavno žure duž ulice... Nedaleko, jedan policijski pozornik. Hoda, opušteno. Vidi ovu dvojicu sa psima, ali evidentno ne obraća pažnju na njih više, nego na bilo koje druge prolaznike.
Prvo su nam kćer banovali sa njenog omiljenog sajta. Ništa nije pomoglo ni što je kukala drugarima da je njen life over ni što je tata pisao administratorima da dete nije znalo da ne sme da hrani virtuelne ljubimce sa naloga svoga brata, tetke i drugarice (pa umrli bi!), multi je multi i datum isticanja bana je ostao never! Nije to kao kod nas na blogu, Amerikanci drže svoju decu strogo:) Cvex je odmah krenuo da bogorada o antiglobalizmu, a meni je već bilo dosta pranja, peglanja i pakovanja da bih se previše potresla. No, to je bio zloslutni znak, samo ja nisam umela da ga protumačim...
Kad putuješ s decom nije bitno da li ostaješ tri dana ili tri meseca, nosiš istu količinu stvari. I sve sam lepo zapakovala...majke mi. Tek, negde oko Rume shvatim da nisam ponela...pare (za razliku od grickalice,
U sasvim novoj, novcatoj, glanc 2010. godini vam svima puno ljubavi, zdravlja i sreće žele Žmu, Duca, Pop, Veca, Boris, Gaga, Dića, Iki Varvarin i Jelica!
A, sad sarmu na sto!
Mesecima se spremam da napišem tekst o mladima, o adolescentima i onima koji tek to treba da postanu, pa sve odlažem. Kako krenem na temu emosa, nasilja, agresivnosti, želudac mi se pobuni, a glava kaže ovo je ogromna tema i ogroman problem, odakle početi?
U vreme bombardovanja, kada bi me neki od roditelja pitali za savet šta da urade sa sopstvenom decom koja se plaše, uvek bih odgovarala 'hej, deca
Jedan čudan vikend u Ženevi i događaji koji slede.