gost (ko)autor: alselone
Mi vidimo realnije svet od jednog psa, koji vidi realnije svet od guštera, a gušter realnije od crva, zar nije tako? Opšte je uverenje, kako naučno tako i laičko, da vrste evolucijom izgrađuju svoja čula na način da vide i osete svet bliže onome što zaista jeste.
Ipak, jesmo li potpuno sigurni u naizgled očevidnu činjenicu?
Rada nije upoznala Banetovog, dve godine mladjeg brata Miomira sve do 11. novembra. Sećala se tog datuma zato što je to bio dan završetka Svetskog rata, dvadeseta godišnjica, i bio je petak pa se još prethodnog dana pročulo da će ih pustiti sa posla već u podne. Bane je predložio da sa posla dodju kod njega, pojedu nešto posno, jer petkom se u toj kući, zvanično, postilo, a nezvanično su, oni manje revnosni u postu od gospodje-Olge, posle odlazili u kujnu i od gospa-Andje, starije služavke, dobijali moču sa komadićima mesa od jušerašnjeg ili sutrašnjeg pečenja;
*
Ujutru, hvatam gradski autobus do zapadne stanice. Odatle polaze marsrutke i zajednicki taksiji za Kočkor - moju danasnju odrednicu.
Vozac autobusa divlja, i na kruznom toku juri pravo na drugo vozilo. Stojim na prednjoj platformi, gde nema guzve, i lepo vidim da ce se sudariti. Jeste da ima prvenstvo, ali valjda ne zeli epitaf sa tekstom: 'Ovde lezi onaj sto je imao prednost'.
Snazno gazi kocnicu - i ja letim na pod. Ne mogu da zaustavim pad iako pokusavam da se uhvatim za neku rucku, a i putnik do mene bezuspesno nastoji da me pridrzi.
Psujem ga na sav glas.
Gost: G. Cross
Kako se evo približavamo kraju i ove 2012 godine pomislio sam da ne bi bilo loše da neko napiše Izveštaj o stanju moje (jugoslovenske) nacije.
Elem, ja sam otišao iz Jugoslavije 7.og Aprila 1992. Još se secam kako sam sedeo 6. tog Aprila u Cvijinoj kancelariji u Energoprojektu i gledao na CNN početak rata u Sarajevu. Pucali su oko Holidej Ina. Ja sam ustao i rekao: Odoh ja odavde. Ujutru sam seo u voz za Budimpestu i odatle avionom za London. Godinama kasnije mnogo, mnogo puta sam bio na Ferihegy aerodromu i svaki , baš svaki put se setio tog jutra kako sam sedeo na aerodromu, pio kafu i mislio: Gospode, šta ja to radim sa svojim životom?
Danas, 9. maja, obeležava se Dan pobede nad fašizmom.
Ali, da ne bi bilo "zabune" i one opasne površnosti kojom se stvari zapravo guraju pod tepih – obavezno treba naglasiti da se ne radi samo o ideološkom, ili istorijskom pojmu, koji se slavi prigodnim zveckanjem oružja na nekakvoj vojnoj paradi i ispaljivanjem velikih ćoraka u nebo.
Volela bih da negde imam
drvo masline.
Ma koliko mi se učinilo kratkim, postojanje na ovoj površini biće dovoljno. A drvo će rasti..
Bilo je prohladno, kao i uvek pred zoru.
Iako je napolju još uvek bio mrak, brzo je ustala, stavila u torbicu nešto hrane, pažljivo proverila da li joj je kalabaš s vodom dobro zatvoren, ogrnula se i polako se išunjala iz lape.
Nije želela da je majka, ili bilo ko od ukućana primeti.
Unapred je znala koliko bi joj prebacivali, kako bi joj govorili o dužnosti, o tradiciji, o poštovanju predaka...
Preci! Pa preci su jedini koji su ih razumeli.
Osećala je da je podržavaju. Duboko u srcu znala je da ne greši. Preci su bili uz nju. Zato je, izašavši van vidokruga svoga doma krenulo brže, visoko uzdignute glave.
Ovo je jedini pravi način.
Složila je tu malu, savršenu priču u svojoj glavi jedne od onih noći koje su je ispunjavale nedorečenim nemirima i nisu joj davale da zaspi. Bila je zadovoljna svakom rečju, svakim zarezom, svakom tačkom u njoj, što joj se inače gotovo nikada nije dešavalo. Prosto joj je zastajao dah od toga kako je, onako tanana, zaokružena, potpuna, ispunjavala svoj okvir određen naslovom koji je bio upravo onaj pravi i jedini i najbolji moguć.