Iz grada, zvanog vrata istoka i kapija zapada, privremeno sam se sklonio u vrata Alpa, kako nazivaju Salcburg.
Danas je ovde Uskrs i priroda se posebno pobrinula da „ukrasi" ovaj praznik. Sinoć je padala jesenja kiša, jutro je osvanulo pod snegom, a poslepodnevno sunce iza oblaka nagoveštava proleće.
Grad je u znaku zvuka orgulja, huka vode, cvrkuta lasta i mirisa rascvetalih magnolija. Nema napadnih bilborda, letećih kesa i naruženih fasada.
I know that it is freezing, but I think we have to walk, I keep waving at the taxis, they keep turning their lights off. But Julie knows a party at some actor's West side loft, Supplies are endless in the evening by the morning they'll be gone.
When everything is lonely I can be my own best friend, 'll get a coffee and the paper, have my own conversations. With the sidewalk and the pigeons and my window reflection the mask I polish in the evening by the morning looks like shit.
And I know you have a heavy
Hipoteza 1, koja je i jedina hipoteza u ovom postu, je da izabrani partner mora biti ''obećanje sreće''. Naravno, pod uslovom da je partner i željeni partner. Pretpostavke za analizu su zrelost partnera, dakle ne radi se o adolescentima. Pored toga analiza se ne odnosi na osobe sa strahovito limitiranim mogućnostima izbora.
Da bi hipoteza bila dokazana, odnosno da ne bi bila odbačena, poćićemo od, čini se, nepobitnih stvari. Naime, da bi ostvarili (kvalitetnu) emotivno-erotsku vezu morate anticipirati njenu temporalnu beskrajnost, odnosno ''konačnost'' (''finalno
[Помисли нешто потпуно другачије]
[Сваки човек је важан ]
Мишљење и свет
„Оно што мислимо је сувише различито
од онога што би требало да мислимо."
Чарлс Сандерс Пeрс
Човеково мишљење настаје као последица интелигенције, односно способности да се елементи из окружења уодношавају. Оно настаје из нагона за опстанком, односно потребе да се створи интерпретација света зарад лакшег сналажења у свету, пре свега зарад лакшег предвиђања будућих догађаја. Мишљење је дубоко посредовано искуством у свету, односно изложеношћу подацима из окружења. Што је то искуство богатије, то ће и човеково мишљење бити богатије.
Невоља са мишљењем је што је оно, у својој основи, непоуздано.
Devetog marta hiljadudevetstodevedesetprve sam prvi put osetio strah zivota u Beogradu. Sa svoje nepune dvadeset dve godine osetio sam da su se moji putevi i putevi mog grada i zemlje definitivno razdvojili. Iako nisam bas tog dana to svesno ili artikulisano shvatao, upravo je bilo tako. Slusao sam B92 i osecao veliki strah, ne toliko za konkretan licni opstanak, vec zato jer je bilo vise nego jasno i ocigledno da stvari vise nikad nece biti iste. Da ono u cemu smo uzivali, cemu smo se nadali za buducnost, kako smo zamisljali nase zivote i okruzenje, da se sve konacno i bespovratno srusilo u
Sticajem okolnosti, prošle nedelje sam imao zanimljivu polemiku sa aktuelnim ministrom spoljnih poslova Vukom Jeremićem. U sredu, 22. februara 2012. u Medija centru je održana promocija knjige Duška Lopandića „Regionalne inicijative i multilateralna saradnja na Balkanu" u izdanju Evropskog pokreta. Kao jedan od prisutnih novinara postavio sam pitanje autoru knjige da li se u njoj bavio i saradnjom između Srbije i Kosova. Takođe, postavio sam mu pitanje kako on gleda na ovdašnji tretman Srba južno od Ibra, naročito na odnos prema Srbima - ministrima u vladi i poslanicima u parlamentu Kosova. Pomenuo sam da mediji u Srbiji njih pežorativno nazivaju „Tačijevi Srbi", a veći deo javnosti - izdajnicima.
Tokom dana mi je skoro uvek uključen radio, podešen na džez stanicu koju zovu najvećom, najboljom i šta-ja-znam-kako-još-veličanstvenom u Kanadi, a i šire (ne ustežu se), koja je ušla u neke od mojih tekstova kao i u moje uši, jer nekad inspiriše a nekad i nervira, ali postoji nešto što mi ona tj. ljudi iz male kutije nekad urade i što je apsolutno prekrasno: puste neku stvar, ja ne obraćam pažnju, i odjednom - zaustavim se.
Probudila se u 9, taman kad je počela sednica Nastavničkog veća. Mrzim trenutak saznanja da se „još samo 5 minuta“ pretvorilo u čitav sat i unezvereno jurcanje po kući, jutarnju toaletu svedenu na pranje zuba i umivanje, grč u stomaku... Tražim telefon da javim... Šta? Da ću zakasniti? Ma, daaaaaaj, već sam zakasnila, a kakva je razlika između 10 minuta i pola sata? Nikakva, ionako ću morati da se pravdam, pa mogu bar kafu da popijem natenane.
Ma ne kasnim ja stalno, omakne mi se tako, neki put, kad znam da me čeka smaranje. A jutros me čekala još jedna sednica
Gospodin je mrtav, uradićemo još samo nekoliko neophodnih analiza i onda ćemo ga zvanično proglasiti mrtvim... Ali doktore... Molim vas da nas ne ometate u... sestro, pre nego što počnem sa autopsijom, uzmite uzorak krvi... Doktore...O bože, s čim sve ja moram da se bakćem... Doktore... Proceduru moramo poštovati, uostalom vi ste mrtvi... Ali... Srpski vam govorim, da li me razumete, hoćete li na engleskom, sestri: Zato sam svaki dan iscrpljen kao konj! Sestra špricem uzima krv iz vene: Ne pomerajte ruku! Da vam kažem…poslušajte me samo tren…