Marš odatle...gubi se...pobegao sam ne osvrćući se! Zadihan, zaustavio sam se tek pošto sam zašao za ćošak zgrade. Jedva sam dolazio do daha, kese koje sam vukao sa sobom, otežavale su mi trčanje a i umor, iscrpljenost, hladnoća i glad! Seo sam na zaleđenu travu, ne, nisam zaplakao, suze su davno ishlapile iz mojih očiju.
U početku me bilo sramota, osećao sam da mi se obrazi žare, srce mi je dumbaralo u grudima kao da hoće da iskoči iz njih. Devetodnevna glad je odnela pobedu! Iako je bilo tri posle ponoći, uplašeno sam se osvrtao oko sebe. Bio je to moj prvi kontejner!
Kad sam izašla iz tramvaja na Dufferin-u bila sam ubeđena da je mesto odmah tu negde. Nakon dobrih deset minuta hoda nije ga bilo. Prolazili su kraj mene i ja kraj njih šareni ljudi koji žive u Parkdale-u. Nekada davno ovo je bio dobrostojeći kraj, ili bar neki njegovi delovi. Zatim je propao, ali baš propao, kao da mu je izmaklo tlo pod gradnjom, iako su temelji kuća izdržali.
Nisam skriboman i ne volim bog zna koliko da pišem. Mrzim kad mi zameraju za neku sitnu grešku, kao gramatika je nauka i ne možeš tek tako da lupaš po tastaturi. A šta je sa onima od Niš, ili otkude Vranje? Ja mislim da oni imaju pravo da koriste jedan, dva ili čak sva tri padeža i da se opet dobro razumeju. Što reko moj dobri Imre devedesetih godina: Je li bre Kokane, kako vi i Hrvati govorite isti jezik, a ipak se ne razumete? A ja i moj Vida, on crnogorka a ja Mađar, pa se odlično razumemo. "Jeste mislim se ja samo je Vida zbog tebe fasovala dva čira na želucu", ali mu to nisam rekao.
Vjerovatno da postajem pomalo naporan sa pričom o DMT-ju, ali cijenim da je (bar) ovo javljanje bilo vrijedno čukanja po tastaturi.
O čemu se zapravo radi.
Već sam nekoliko puta na blogu spominjao kako bi interesantno bilo čuti o DMT iskustvu slijepe osobe. Par godina unazad vršio sam i istraživanje po netu u tom smjeru, ali sem zapitanosti i zainteresovanosti slične mojoj nisam naišao ni najedno konkretno svjedočenje.
A onda, prije par dana, naletih na ovo:
The pilgrims were happy and thankful in 1637 that America had not killed them all. The Indians were happy and thankful that the pilgrims had not killed them all (yet). They survived. As a tribute to their survival, Americans traditionally eat themselves into oblivion on this holiday.
And not everyone will survive.
Do you like our minister?
Is it artificial?
Of course it is.
Must be expensive?
Very...
I'm Ana.
Deckard.
Mene me nema ovih dana jer mi se racunar, nazalost preselio u vecna lovista. Crkle i maticna i procesor. Posto je neizvesno kada cu ga popraviti - nema me...
Nego, nisam htela o tome. Imam stvarno VEEEELIIIKOOO zadovoljstvo da ponovo ugostim jecinuimisinu mamu, koja zeli da podeli sa vama....
Ma, nek vam ona kaze.
Drage moje blogokolege,
08. februara 2011. godine, zahvaljujući našoj mlekac, objavila sam blog o ni malo prijatnom događaju koji se desio mojoj ćerki, pod nazivom Pripremite maramice.
Da li pretenciozno pridajem dužini svog života veću važnost nego što on to zaslužuje? A znao sam da kažem/napišem: NISAM BIO, NISAM, NEĆU BITI. To je jednostavna činjenica kojom bi se mogao opisati moj i ne samo moj, život.
Svega(!) 2010 godina je proteklo od Hrista! To je u Kosmičkim razmerama nepojamno mala vremenska jedinica a kamo li moj život. Negde sam pročitao da je od nastanka Homo Erectusa,
Kapljice espresso kafe. I kada mi, u sezoni gradskih bašta, redizajniraju dezen na majici. Ne veniširam.
Miris šampona u mokroj kosi.
Potraga za začinom koji će iznenaditi ukus.
U stvari sam htela da zapišem o običnom. Kako mu se sve lepše radujem.