Već duže vreme se spremam da korenito promenim svoj pravac, smer i ugao gledanja na život u odsudnom pokušaju da postanem intelektualac, možda i neshvaćen ali svakako ponosan, svestan vremena koje neumitno curi kao iz pokvarene pipe dok oluje šibaju sumnjom izmučeni duh, kolebljiv pa što ne reći i zastrašen pred sudbonosnom odlukom.
Sada je vreme i ovo je mesto:
Proza je, dakle, passe. Živela poezija.
Po drevnom mitu kralj Mida od boga Dionisa po sopstvenom izboru kao nagradu dobio je specijalan dar: da sve što dotakne pretvori u zlato. Njegovo ushićenje trajalo je, kaže dalje legenda, do momenta kad je shvatio da se zlato koje nastaje kad bi dotakao hranu - ne jede. Onda je boga molio da čudesnu moć uzme natrag.
Izabrani kralj republike Srbije, Aleksandar Vučić od usuda i građana Srbije dobio je gotovo istovetan dar. Samo što njegov dodir ne proizvodi zlato, već, da prosti poštovano čitateljstvo - feces. I to od svega, sem od ljudi oko njega. I ne zato što su oni na njegov dodir i moć koju ima otporni - o ne! Već zato što mu, kao takvi, dolaze. Gotovi, sažvakani, svareni, izbačeni.
U proteklih par meseci je, u različitim medijima, "buknula" diskusija oko uloge veštačke inteligencije u budućnosti. Nekoliko poznatih ljudi iz sveta nauke, biznisa, politike i drugih branši se uključilo u raspravu.
Sa jedne strane, veštačka inteligencija i mašinsko učenje nude brojne pogodnosti i unapređenja. Već danas postoje oblasti u kojima se proizvodi i usluge bazirani, u određenoj meri, na veštačkoj inteligenciji i mašinskom učenju, vrlo uspešno primenjuju.
Sa druge strane postoji bojazan da bi mogla preuzeti poslove i neke ljude ostaviti bez prihoda, biti primenjena u destruktivne svrhe, a čak da bi se mogla i oteti kontroli i početi da upravlja ljudima.
U sklopu istraživanja u kome pokušavam da proverim kako ljudi vide veštačku inteligenciju i budućnost sa njom, postavio sam anketu na Tviteru.
Prvi čovek koji je devojci ponudio venac cveća prevazišao je životinju (Kakuzo Okakura)
Eh, ti naučnici...
Taman sam bio poverovao da znam sve (dobro: skoro sve, jer kod nekoga taj prokleti uzrast "u kome se sve zna" duže traje) o muško-ženskim seksualnim osobenostima, naročito ono na šta se pale muškarci a na šta žene, kad se pojaviše nekakva «nova istraživanja» iz dalekog sveta, oko teme muškog
Ulazim u samoposlugu. Sa maskom. Prezam. Dohvatam plastičnu korpu. Gledam levo-desno. Čuvam se od svakoga. Svakoga čuvam od sebe. Tek nekolicina ljudi, jer onamo, na vratima stoji bezbednjak i pušta samo određen broj njih. Zamišljam kako me drška korpe ne dodiruje, nego lebdi unutar kružno oblikovanog položaja šake, onog položaja šake koji se obično zauzima kad se stvarno drži korpa. I dalje vežbam disanje, kao da po prvi put nosim masku. Razgledam, kalkulišem, raspet između cena, minimalnog broja potrepština i težnje da što pre završim i šmugnem odatle, tako povećavajući šanse da zaštitim druge od sebe i sebe od drugih.
Slični, pogubni procesi u susednoj Hrvatskoj zahtevaju jasan, odlučan i beskompromisan odgovor svih normalnih i civilizovanih ljudi na prostorima bivše Jugoslavije.
"Ali što je najbolje: to veče na Kopaoniku zaradila sam bakšiš od preko 1.000 evra!", pričala je Jasmina, a ja sam je u neverici gledala: "A ček, šta ti tačno radiš?" - "Pa ja sam promoterka".
Tačno znam šta vam je palo na pamet: to su one devojčice koje polugole nude neke bezvezne proizvode, razmišljaju samo o tome kako da se ogrebu za neku siću, neobrazovane su,