Пре него што сам дошао у Србију читао сам занимљиву књигу о овом делу света, под називом „Тигрова жена". Кад човек овде живи увиди да су апсурди књиге много чешће истинити него што се мисли. Књига се, додуше, не бави склоношћу српских власти да избегне одговорност и пребаци је на некога другог. Али то је, на жалост, одлика
da se ne učlanim, da ne budem član sa sve članskom kartom, nisam više član ni biblioteke, ono: Uđem, sednem, poručim, pojedem, popijem a iz džepa od košulje mi viri članska karta biblioteke, drug ČLAN jebote! Daklem, mogu li ja da ostanem nestranačka ličnost, kako se to mazno odomaćilo a da sve svoje mentalnofizičke sposobnosti upotrebim da, kad god se pojavi, ispili, ugleda svetlost dana... neki predlog koji je u korist ovog napaćenoglupavog naroda, se on i otelotvori, da bude zakonima potvrđen i uređen?
Nasmejaćete se, kako ćeš, na koji način,
Moj koren je na Romaniji.
Vodim poreklo od drevnih Rimljana. Tako kažu enciklopedije. Plebei Romani sunt.
Zavijam kao žgoljavi vuk s Romanije. Mesec se pokaže, pa se sakrije. Kada sve oko mene uvene nestaću tamo, ali ne mogu sada da razmišljam o tome. Treba da se osetim dovoljno za…
Zadovoljan.
Prozori su lupali cele noći, ili sam to sanjao. Probudio sam se. Nešto mi je curilo iz oka, osećam sasušen trag na jagodičnoj kosti. Sluzavi suza-puž otpuzao je neprimećen u okolnu misteriju, dok su mi oči bile zatvorene, i nestao. Gde je nestao? Probudio sam se na istoj stranici romana. Da li sam sinoć išta pročitao? Da li sam sinoć išta napisao? U kojoj sam sada fazi, čitanja ili pisanja? Da li sam sinoć plakao je možda bolje pitanje da se postavi prisutnima. Samo sam ja prisutan.
(из дневниками)
( затечени садашњицом понекад умислимо да је бекство од себе најгори могући излаз. Али, како ипак понекад побећи.....)
животно окружењенам убило се за пуцање нас по изнутрашњим шавовома па се присетих прочитаног Jung-овог још кадгод обогативши себе сазнањем да није лоше поседовати вербалне способности применљиве за све слојеве људи са којима се срећемо.
Vredelo je ćutati 3 godine.
Proučavati Los Anđeles.
Slušati Henri Rolinsa, Rasel Brenda i Džordana Pitersona.
Gledati Kanela i Golovkina, Khabiba, Rouz Namajunas.
Živeti noću uz sjajnu ekipu ljudi.
I završiti knjigu.
dan 1
/ 09.50. am /
Razglednica u sandučetu.
Sa Dominikane. Lepa
Rajko Grlić
Ante Tomić
Nebojša Glogovac
Dejan Aćimović
Ksenija Marinković
Božidar Smiljanić
Violeta
... još uvek očarana glumačkim bravurama... o tandemu scenarista-reditelj ne umem da napišem ništa osim: duboki naklon.
Oliver Frljić
Boris Dežulović
Vladika Grigorije
Woody
Vinsent
Tako sam jednom pukao od smeha kada me je jedna drugarica/bivša devojka upoznala sa Vinsentom Šojićem. Lik me je verovatno instant zamrzeo. Odličan slikar. Sin kamiondžije koji je emigrirao u Kanadu. Na pola te žurke hteo sam da odem kući.
Poslednje tri godine živim u centru. U leto sve vrvi od turista. U zgradi je hostel. Oni tu žive nekoliko dana pa odu. Ne želim komplikacije. Nikada nikoga ne bih prebio. Dobro, sebe ponekad. Nemam što se kaže nacionalni sentiment. Ali imam sentiment.
Hodnici odzvanjaju kao da smo u praznoj bolnici. Čujem povremeno kako ih spopadaju, sadisti prokleti. Mene nikada ne pomešaju sa strancem ali jedva čekam. Kada me ushićeno pitaju domicilni radoznalci ’Where are you from?’ spremam se da kažem: I’m from… Sick.
Prema najnovijim istraživanjima dve trećine mladih želi da napusti Srbiju.
Na pitanje, zašto, njihov odgovor je jednodušan: ZBOG LOŠEG TV PROGRAMA !