Tačnije, na padini Čarobnog Brega. To mu dođe ovako: iza leđa vam ostaje Hram Svetog Save i Karađorđev park a vi se spustite padinom niz ulicu Dr Subotića starijeg do broja 6 gde se nalazi Institut za neurologiju Kliničkog centra Srbije. E tu sam proveo prvo četiri dana na drugom a ostatak dana na prvom spratu a sve od 13.marta pa do 28.marta ove 2018 godine. Hteo, ne hteo, na pamet mi je naravno pao Hans Kastorp koji je na Čarobni Breg došao u posetu rođaku. Veličanstveni Tomas Man je, u tančine poznajući ono o čemu je pisao, fascinantno obradio bolnicu/sanatorijum, atmosferu
Nesumnjivo da nas spaja vrlo brzo sa nekim ako delimo istu ljubav prema nekoj vrsti muzike, filma, knjizevnosti, u novije vreme cak i hrane.
Ipak, postoji nesto drugo sto smo mozda ismevali nekada davno jer je u nekadasnjoj Jugoslaviji bilo cesto medju ljudima koji su dosli u Beograd iz neke daljine. Ono kada dva nepoznata coveka poticu skoro pa iz istog zaseoka i nadju se u gradu na istom poslu.
Danas gledam na to nekako drugacije jer sam uhvatila samu sebe u pronalazenjima bliskosti sa ljudima koji su hodili nekim stazama mog detinjstva.
Jedno je podsecanje sa
OVO SAM PISMO NAMERNO SKRATILA POŠTO NISAM NI IMALA NAMERU DA GA ŠALJEM
– Našli smo je u stolici za plažu, ispod jednog od onih suncobrana sa palminim granama, na peščanom sprudu gde se reka Bojana uliva u more. Možda nije na mestu da vam ovo uopšte govorim, gospođo, ali trebalo je da vidite, kako su izgledali, reka, more, sunce u smiraju dana, kakav je bio mir i koja tišina. I talasi su utihnuli na momenat. Ako postoji idealan način da se ode sa ovog sveta, mislim da je to kako je vaša majka otišla.
– Ne nije na mestu. Uopšte me ne zanimaju vaše romantične opservacije o zalasku Sunca u ovoj vukojebini. Nisam prevalila pola sveta da slušam zanesene pogranične pogrebnike. Dajte da obavimo šta mora, da mogu da završim i sahranu i da se tornjam s ovog strulelog kontinenta. I gospođica je!
O romanu "Nešto što strašno podseća na život" (Akademska knjiga, Novi Sad, 2019), Slavku Matkoviću, Gradskoj kući, subotičkim samoubicama, grupi Bosch+Bosch, idejama, idealima, intelektualnoj i ljudskoj doslednosti i umetničkom življenju bez ostatka...
U intervju za TV Suboticu sa Miletom Tasićem :)
gost autor: Karlo Vukić
Subota je, spremam se za odlazak na Radio 057 vezano za najavu jedne sportske manifestacije, i dok čekam, kao i većina ljudi, priključujem se na facebook. Čitam novosti i otvaram post Dejana Ilića. Čovjeka osobno ne poznajem, ali mi se sviđa njegovo razmišljanje i razina znanja koju posjeduje, te nesebično dijeljenje istoga, pa ga rado pratim. Za oko mi zapinje slučaj Ivane Španović, te komentar poveznice sa slučajem Phelps-Čavić.
Godina 2008. bila je definitivno najveća prekretnica u plivanju.
…pitao me je danas na FB jedan prijatelj. A kako sam mu napisao malo opsirniji odgovor, rekoh, da ga podelim i s vama:-
Snovi su uzani granični pojas koji dodiruje dva sveta.
Uzan, kao obrisi Sunca koje je sakrio Mesec.
Njihovi snovi su bili veliki.
Ceo njihov život.
Epski veliki.
Izlazim kroz zadnja vrata samoposluge, pravo u ljude koji u hipnotičkim krugovima okružuju banku. Ta ljudska spirala, poderani jednostruki heliks dezorijentisanih ribonukleusa, nosi na grbačama, na hrskavičavim i koštanim skeletima, svako svoju vreću nula. Čekaju ispred vrata piramide, iza kojih se odvija magija boga (ali i boginje) sunca. Javlja mi se i Kleopatra. Oni koji su došli na red, mogu da čuju kroz staklo primamljivi šapat: 120%, 150%, 200%.
Ako bi se ta naivna namama pustila unazad čulo bi se: Dođite, nećemo vam vratiti!