Nikada se nisam napio čak ni u studentskim danima kada smo vikendom nas petorica kupovali gomilu piva i vina i izbacivali ga iz nas iza ponoći trkajući se u cipelama na 100m Jablaničkom ulicom. Probuđene komšije bi nas počastile ne baš lepim rečima sa prozora. Neki od nas bi grlili lavabo pre i posle trke.
Evo ponovo naše IQIQIQ sa najnovijim vestima iz nesvesti. Dobrodošli u našu stvarnost.
Можда сам већ стара, али даћу вам добар савет: немојте синовима дати имена Бранислав и Хранислав. Вероватно ће ме ударити гром у кухињи док правим палачинке као заслуга што се служим црним хумором према покојним баби и деди, па и покојном стрицу и оцу.
Umro je lako i brzo. Bol jeste bio opak i oštar, ali je kratko trajao, tri sekunde ili nešto manje, više svakako ne. On je bar umeo da proceni vreme. Stigao je da se uhvati za grudi, a zatim pao na pločnik. Da je razmišljao o umiranju, poželeo bi takvu smrt.
(Upozorenje: nastaviti čitanje samo ako imate dovoljno vremena, priča je duga.)
KADA JE OVO PROČITAO, GROF OD MONTE KRISTA JE USTAO I OTIŠAO DA SE OBESI
Vendi je toliko jecala da joj je dijafragma pritiskala srce. Klečala je u snegu ispred ulaza u lavirint i nije mogla da se pomeri. Pokušavala je da smogne snage da dozove svog sina. Potpuno nemoćna, pala je u sneg, a tople suze dubile su rupice kroz naslagane pahulje. Tragovi stopala vodili su do njene glave. Bili su to tragovi goluždravog, ali snažnog mladića, po snežnoj mećavi obučenog samo u nakupljenu togu, presečenu jakim opasačem. Pojava koja je ulivala strahopoštovanje, nešto što njen Deni nikada neće imati. Pružila je ruku prema gotovo božanskom biću, čije lice je ostajalo u senci zamagljenih hotelskih svetala, kao prema spasonosnom isijanju, ali je izgubila svest. Mladić je iskoračio prema njoj i tada je postalo jasno da je sirova snaga i neuništivost tela bila nenadano izostala na licu. Potpuno zbunjen i očigledno nepripremljen, pogotovo kada je reč o vremenskim uslovima, mladić se osvrnuo oko sebe pre nego što je dotakao končić na rukavu nepomične žene. Nije bilo nigde nikog.
Imao sam davno jednog prijatelja koji je sebe zvao Milorad Rodik i više od pola svog života ručavao po restoranima. Živeo je sam u malom stanu u centru grada koji je nasledio od tetke. Radio je kao savetnik u državnoj službi i za to bio dobro plaćen. Nije imao velikih briga u životu osim jedne, koju je odlučio da u potpunosti iskoreni. Bio je to povremeni gubitak kratkoročnog pamćenja.