Bolničke čekaonice su tmurna, depresivna mesta. Naročito one u dežurnim bolnicama.
Međutim, sinoć, negde oko devet, čekaonica hirurgije na Bežanijskoj kosi bila je, verujte mi, najrazdraganija u gradu. I šire.
Pre oko nedelju dana skoro nezapaženo je ovde na blogu prošla vest o smrti još jednog glumca iz stare holivudske garde, Majkla Saracena. Umro je boreći se sa kancerom, baš kao njegova koleginica Suzana Jork u januaru ove godine, i reditelj Sidni Polak pre oko tri godine. Red Batons umro je 2006. a Gig Jang tamo neke daleke 1978.g. od alkoholizma. Sa nama su još uvek, na sreću, Džejn Fonda, Boni Bedelia i Brus Dern. Pa, da se tim povodom setimo jednog dobrog filma.
Sada već pogađate da govorim o cast and crew iz filma "Konje ubijaju, zar ne?" Sidnija Polaka iz 1969.g. po romanu Horasa Mekkoja, koji je već odavno ušao u filmsku antologiju.
Znam da je poezija neophodna, ali nije mi poznato čemu? (Žan Kokto)
Ja sam u Rabatu.
Svi mi imamo, verujem, neku zemlju kojoj se rado vraćamo. Tako se meni, svaki put kada sam u Maroku, čini da je on umnogome „nešto drugo", ili, kako bi to Francuzi rekli, „pas comme les autres". A francuština je ovde prilično prisutna, kao komplementarnost koja obogaćuje (anglofili lamentiraju: Arabic is Morocco's official language, but French is widely taught and serves as the primary language of commerce and government), pa je valjda i
Lažu da nije zdravo spavati u sobi u kojoj stoje knjige. Kao skupljaju prašinu, pa to utiče na naše udišuće-izdišuće sisteme i ostale cevke. Lažu. Ja ne spavam u sobi u kojoj stoje knjige. Ja spavam u sobi u kojoj žive knjige, a ja im dođem kao višak u formi moljca. Sticajem emotivno prostornih okolnosti, u toj sobi spava i Žmu, a svoje mesto uspeva da izbori i kućna fauna. Knjige stoje svuda, ali najmanje na polici na kojoj za sve njih odavno mesta nema, zbog čega jedna drugu pridržavaju, podmeću se i odguruju od ruba daske, sa strahom vireći odozgo. Većinski ostatak njihovog roda je svuda, po prozorskoj polici, na pisaćem stolu, baškari se po komodi, krije pod krevetom, ali i trudi da zauzme njegovu funkcionalnu površinu.
Politički, da popunjavam neki upitnik, ja bih verovatno pustio ruku da napiše „socijal demokrata". A da mi ruka otkaže poslušnost ne bi me iznenadilo da na papiru vidim „anarho-sindikalista".
Očigledno je da nisam jedini koji se osuo anarhijom po celom telu i da su mi povod za blog Bilijeva „Beška na Kvadrat", PPP, Draft.dodgerovi glasovi i Vesnini poletarci.
Razlozi idu dalje:
Ko pomisli da bi Srbija pod anarhijom procvetala bi verovatno brzo zaključio da je u krivu kad bi se osvrnuo na svo uvelo cveće posađeno poslednjih mnogo decenija, ali bi se i sa odobravanjem iznenadio povodom onoga što Harward Business Review, institucija od renomea, u trenutku kreativnosti kaže o menadžment ekipama koje vode velike firme (a te ekipe su obično pametnije on onih što vode razne države).
Slično pravim uskršnjim jajima, ona mogu biti dobro skrivena i teška za pronalaženje, a ponekad gotovo nedostižna. Međutim, ima i vrlo neobičnih i ponekad teško razumljivih ponašanja, slika, tekstova... Ipak vredi se potruditi i pronaći neka.
Evo jednog jednostavnog primera kako da nađete „uskršnje jaje" u programu Microsoft Word:
Na današnji dan, pre 12 godina u NATO bombardovanju zgrade Radio-televizije Srbije poginulo je 16 radnika ove medijske kuće!
To je jedan od onih tragičnih slučajeva o kojima se puno pričalo i stoga se čini da se već sve zna. Međutim, nije baš tako. Posebno kad 16-toro ljudi pogine zato što je neko drugi odlučio da ih ostavi na poziciji koja je od strane napadača zapravo bila jedna jasno najavljena meta. A sve da bi kasnije taj tragični događaj bio korišćen u propagandne svrhe.
Znam kad se rodio (koliko smo popili piva !), znam mu majku i oca, dedu i babu, on je moj srednji kumić, član Kumovskog klana, poznat lik u svojoj sredini i šire, kako i ne bi bio kad je svakom fudbalskom timu dao bar po jedan gol. Već ga pamte generacije iako je tek u tridesetoj. Profesor fizičke kulture, nenametljiv, skroman, voli da sasluša, ali ne da na istinu, široke je ruke, srca i duše, ličko-lalinsko-bačko-banijske. To je moj kumić Danilo Dado Bobić. Šta je to moja kumčina uradila!? Poklonio je martovsku platu stradalom Japanu.
Prošlog avgusta ispred
Izveštaj od Albicile, koji je okačio na mom poslednjem blogu, a u kome citira gospodina Srboljuba Pešića, autora filma Tužna Morava:
"Očišćeno je samo po 200 metara uzvodno i nizvodno od mostova, ono što se vidi s puteva; a da se ne skuplja više, posečeno je i drveće u čijem se granju najviše zadržavalo. Sve ostalo je ostalo isto:
"Priča koja kruži u medijima je uglavnom tačna. Veslali smo punih 8 sati od sela Zlatokop do Vladičinog Hana. U gornjem toku, Morava je sjajna za rafting, čak bolja i dinamičnija od Drine. Sa ekološke strane, situacija je krajnje kritična i praktično očajna. Na snimku je možda prikazano oko 20% od ukupne štete. Zaista ne shvatam naš nemar. Volonteri koji su učestvovali u akciji čišćenja, tačno znaju o čemu govorim. Problem je ne samo ono što se vidi, već i ispod peska. Tone i tone đubreta se nalazi ispod obala Morave. Užas.. uništiti reku koja je od životnog značaja za celu Srbiju, je potpuno idiotski. Verujte mi da se posle svega osećam jako tužno i umorno.